Moll: Vlade regiona su se obavezale na osnivanje zajedničkog ureda za mlade


Nicolas Moll, historičar, pola Nijemac, pola Francuz, koji je preselio iz Berlina u Sarajevo da istražuje, piše članke i knjige, a veoma je aktivan i u oblasti uspostavljanja saradnje među mladim ljudima, kroz međunarodne razmjene. Bivši direktor Francusko-njemačkog ureda za mlade (French German Youth Office/FGYO) u Berlinu, usko sarađuje sa Inicijativom mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine, na programima koji se bave suočavanjem s prošlošću i ratnim zločinima, memorijalizacijom i kulturom sjećanja. Između ostalog, zajedno sa regionalnim timom i FGYO, pruža konsultacije vladama Francuske, Njemačke i zemalja Zapadnog Balkana, u inicijativi koju je prošle godine otkočila Angela Merkel upitavši premijere: “A što ne napravite nešto kao FGYO, al za Balkan?”

YIHRBH: Gospodine Moll, kako bismo jednostavno objasnili čime se vi ustvari bavite?

Moll: Pa, ja sam historičar, i kad sam doktorirao, zakleo sam se da se nikad neću baviti samo istraživanjima. Želio sam raditi i nešto praktično, kao što je naprimjer razmjena mladih, pa sam na na kraju odlučio da radim oboje. Mislim da je to dobar balans i može biti korisno za oboje. Tako, kad sam se preselio u Sarajevo 2007., moja ideja je bila da radim istraživanja historijskih tema, naročito u vezi kulture sjećanja i posljedica rata u Bosni i Hercegovini, a s druge strane, da sarađujem sa organizacijama koje se bave pitanjima važnim za moje istraživanje, kao što je proces memorijalizacije i suočavanja s prošlošću. Dakle, ne radim za instituciju, već sarađujem sa različitim organizacijama.

A pošto sam iz zapadne Evrope, pola Francuz, pola Nijemac koji sad živi u jugoistočnoj Evropi, radim na tome da u polju suočavanja sa prošlošću, civilnog društva i interkulturalnih odnosa povežem sve koji su aktivni u ovim oblastima ovdje i u zapadnoj Evropi. Smatram da nema dovoljno razmjene, mnogo ljudi u zapadnoj Evropi ne zna šta se ovdje događa, mnogi ljudi odavde nemaju šansu ići u zapadnu Evropu, da vide i upoznaju, tako da ja u svojim istraživanjima pokušavam porediti ove dvije situacije, a u praksi povezujem organizacije koje se bave suočavanjem s prošlošću u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji s jedne, i suočavanjem s prošlošću u Francuskoj i Njemačkoj, sa druge strane.

YIHRBH: Kako funkcionira vaša veza sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini?

Moll: Oni su ustvari moj glavni partner u ovom praktičnom dijelu. Godine 2009., u vrijeme kada sam bio pomoćnik direktora Francuskog kulturnog centra „Andre Malroux“ u Sarajevu, sjećam se da sam vidio da se neka nova organizacija useljava u našu zgradu, i table na vratima na kojoj je pisalo Inicijativa mladih za ljudska prava, rekao sam sebi – super, ovo je nešto za mene, pogotovo zato što sam ranije čuo za Inicijativu kao regionalnu saradnju. Tako smo postali komšije, lakše nam je bilo da komuniciramo, da bih ja vrlo brzo shvatio da je to organizacija koja se ozbiljno bavi poslom u oblastima koje su i meni zanimljive.

Pozvali su me onda na Dane Sarajeva u Beograd, da vidim i njihove druge aktivnosti, da bi 2010.  imali prvu pravu saradnju. Radilo se velikom forumu organiziranom u Sarajevu, to smo radili Francuski kulturni centar, Inicijativa mladih, partneri iz Francuske i Njemačke, Helsinški komitet za ljudska prava Bosne i Hercegovine i ja,  da vidimo kako možemo razviti nešto što će jačati civilno društvo Bosne i Hercegovine. To je bio početak naše saradnje, prošlo je jako dobro i nastavili smo, tako da sad imamo nekoliko projekata na kojima radimo zajedno.

YIHRBH: Nedavno ste, takođe sa  Inicijativom, u  Sarajevu obilježili 15. godišnjicu rada Francusko-njemačkog ureda za mlade (FGYO) u Jugoistočnoj Evropi.

Moll: Da, ja sam radio u Francusko-njemačkom uredu za mlade u Berlinu šest godina, od 2001. do 2007., prije nego što sam došao u Sarajevo. To je bilo vrijeme odmah nakon rata na Kosovu, kad je naš berlinski ured odlučio da kreira program razmjene za mlade, sa našim partnerima, organizacijama iz zemalja bivše Jugoslavije.

Ideja je bila da se, nakon ratova koji su u velikom mjeri doprinijeli izolaciji društava i mladih ljudi ovog regiona, kreiraju kontakti među tim mladim ljudima i mladima iz Francuske i Njemačke, od čega će koristi imati sve strane. Za mlade ljude iz ovog regiona da izađu iz izolacije, a za mlade iz Francuske i Njemačke da uče o regiji u sred Evrope, o kojoj ne znaju ništa, osim slika rata na televiziji.

Programi razmjene počeli su 2001., na način da se okupe studenti i ljudi koji su aktivni u organizacijama, i provedu zajedno tri sedmice, jedna sedmica sa organizacijom iz Francuske u Francuskoj, nakon nekoliko mjeseci sedmicu sa organizacijom u Njemačkoj, i isto tako, sedmicu u Bosni i Hercegovini. Svaki put se razgovaralo o određenoj temi, mogle su biti jako različite, birale su ih organizacije, kao što je sloboda štampe, suočavanje s prošlošću i druge teme koje su važne mladim ljudima. Ono što smatram važnim za ovu inicijativu je da je trajala 15 godina, i da se i dalje nastavlja. Mi svi znamo mnoge sjajne inicijative koje su trajale godinu – dvije. I činjenica da smo obilježili 15 godina rada, pokazuje da postoji interes organizacija učesnica za ovakvim programima, i sve skupa –  kroz preko 400 realiziranih programa u 15 godina, prošlo je oko 10.000 mladih ljudi iz Francuske, Njemačke i zemalja bivše Jugoslavije, a FGYO je radio sa 300 različitih partnera.

Mislim da je zanimljivo i za svaku osobu da učestvuje, on ili ona će ponijeti nešto sa sobom, otkriti novu zemlju, baviti se dublje nekom temom, otkrivati sebe, vidjeti nešto drugačije. A s druge strane, na nivou partnerskih organizacija, postoji cijela mreža međusobne podrške i razvoja, što onda pravi prostor novim projektima.

Inicijativa mladih se uključila prije nekoliko godina u ovaj program i sada je jedan od glavnih partnera iz Bosne i Hercegovine, u saradnji u koju je uključeno i nekoliko organizacija iz Francuske i Njemačke. To nam je pogotovo važno kada govorimo o teškim temama, a kad sam rekao da organizacije biraju teme o kojima će se govoriti na razmjenama, moram dodati da je jedina naša sugestija bila da se tema, na neki način, treba reflektirati na društvo. A Inicijativa mladih već se bavi teškim temama ovdje, suočavanje s prošlošću, pitanja ljudskih prava, kako se nositi sa ratnim zločinima, kako se mladi mogu uključiti u raspravu o suočavanju itd., tako da je to prirodno savezništvo.

YIHRBH: Nakon 15 uspješnih godina FGYO prisustva u regionu Balkana, njemačka kancelarkaAngela Merkel je premijerima zemalja Zapadnog Balkana na samitu u Berlinu 2014. sugerirala da o radu s mladima uče od vas.

Moll: Ustvari, o ideji Balkanskog ureda za mlade govori se odavno u FGYO, organizaciji koju su 1963. godine osnovale vlade Francuske i Njemačke, što je bio veoma političan akt u smislu obaveza koje su dvije države preuzele na sebe da ispune.   Suština je sljedeća – ako želite stvarno pomirenje i nove saradnje među zemljama, nije dovoljno da to urade samo političari, mladi ljudi i civilno društvo se takođe moraju uključiti. To je bila polazna ideja.  I mnogo programa je urađeno samo između Francuske i Njemačke, da bi se kasnije uključivale i druge zemlje, kao što je to 2001.  bio slučaj sa zemljama bivše Jugoslavije. Od kada smo počeli naše aktivnosti u jugoistočnoj Evropi, bilo je pitanje može li ovaj francusko-njemački model biti dobar i za Balkan ili ne? Postoje o tome vrlo kontradiktorna mišljenja i kontroverzne rasprave, a ja nisam u prijateljskim odnosima sa samom riječi ‘model’, jer ideja modela je da možete nešto copy&paste, što u ovom slučaju naravno nije moguće.

Uvijek je dobro znati šta se događa negdje drugo, pa možeš uporedit i reći ‘možda to mogu primijeniti u svojoj situaciji’, ali ne jednostavno preslikati, već uzeti nešto za sebe i razviti ga prema svojim potrebama.

Ubrzo nakon što smo počeli programe razmjene, počelo se spominjati, naročito među mladima iz ovog regiona ‘zar ne bi bilo super imati nešto slično FGYO, neku vrstu balkanske omladinske organizacije, koja će omogućiti mnogo više razmjena mladih ljudi’, a znamo koliko je to važno, imajući na umu sve prepreke koje treba preći u svom gradu, u svojoj glavi, protiv predrasuda, nacionalističkih pristupa i slično. Istovremeno, nešto tako nije lako realizirati, jer je riječ o potpuno novoj instituciji. Bila je to dugo tema unutar civilnog društva, dok prošle godine nije dosegla državni nivo.

Tada je, na inicijativu Angele Merkel, u Berlinu održana konferencija koja je okupila predstavnike vlada zemalja Zapadnog Balkana. Organizirana je da se pokuša odgovoriti na pitanje – šta se može učiniti da se poboljša regionalna saradnja. U jednom trenutku je Angela Merkel rekla: „A zašto ne osnujete nešto poput FGYO, al za Balkan?“

Ovoga puta, pitanje je bilo upućeno vladama. Njemačka to nije željela učiniti, već je imala očekivanja od vlada regiona. Tada su na prijedlog entuzijastično reagirali Aleksandar Vučić i Edi Rama, rekli su ‘da, trebali bismo nešto u vezi toga uraditi’. Međutim, bilo je jasno da nije dovoljno napraviti samo srpsko-albansku organizaciju za mlade, te da jedino ima smisla ako je saradnja regionalna.

U cijelu diskusiju, FGYO je uključen kao savjetnik, sa iskustvom razmjena mladih, te kao neko ko će uspostaviti saradnju između civilnog društva i vlada. Jasno je da je bilo važno osigurati da vlade uključe civilno društvo i omladinske organizacije u raspravu i odlučivanje, jer znamo da se mogla desiti i obrnuta situacija.

YIHRBH: Upravo ste se vratili sa sastanka u Beču, na kojem su premijeri Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije potpisali Zajedničku deklaraciju o uspostavljanju Regionalne kancelarije za saradnju mladih (Regional Youth Cooperation Office of the Western Balkans).

Moll: Na konferenciji u Berlinu 2014. rečeno je otprilike ‘to je dobra ideja, hajmo razmislit o tome’. Naredni korak bio je naći osnovu zajedničke deklaracije, da vlade mogu reći ‘da, mi ćemo to uraditi’. Sada u Beču, vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Srbije i Albanije su potpisale zajedničku deklaraciju u kojoj se kaže: ‘želimo kreirati regionalni ured za saradnju mladih Zapadnog Balkana, što je još uvijek nezvaničan naziv, insipirisani FGYO, znajući važnost uključivanja mladih ljudi u regionalnu saradnju, kako bi ta saradnja i pomirenje bili održivi’. Dokument koji je potpisan ne znači i otvaranje regionalnog ureda za mlade, već da je sada postao jedna od ključnih stvari na političkoj agendi.

U deklaraciji se takođe jasno navodi da bi ‘do 1. marta 2016. godine vlade trebale elaborirati vrlo konkretne prijedloge o tome kako bi ovaj ured trebao izgledati, kako bi se finansirao, kakve vrste programa bi podržavao itd’. Dakle, veoma konkretno.

YIHRBH: Znači, još uvijek ne znamo ni kad i ni gdje?

Moll: Ne. Znamo da je ideja da se na narednoj konferenciji o Zapadnom Balkanu, koja je planirana za avgust 2016. u Parizu, objavi otvaranje balkanskog ureda za mlade, naravno, ako uspijemo do tada završiti sve pripreme. Ono što je za sada izvjesno, je da će biti osnovana radna grupa, koja će pripremiti, elaborirati i predstaviti konkretne prijedloge do 1. marta 2016. godine.

Mislim da je ovo dobar vremenski okvir, jer ne bi imalo smisla otvoriti ga sada, još je mnogo neodgovorenih važnih pitanja, poput: gdje bi ured bio smješten, da li bi trebao biti smješten u jednom gradu ili više njih, da li koristiti rotirajući sistem… Za to služi radna grupa, da pripremi sve do marta, kako bi se vlade, nadamo se, s tim mogle složiti, što bi značilo da mi imamo naše otvaranje u avgustu 2016.

Radna grupa sastavljena je od ljudi iz svih zemalja učesnica, sa po dva nacionalna predstavnika – jedan iz ministarstva za mlade, a drugi iz omladinske organizacije. To je takođe veoma važno, jer pokazuje da će civilno društvo zaista biti uključeno u osnivanje. Naravno da se moglo desiti da radna grupa bude sastavljena samo od predstavnica i predstavnika vlade. I to, takođe, piše u potpisanoj deklaraciji. Smatram to ključnim, da bi bio otvoren ured koji stvarno ima smisla.

YIHRBH: Zašto je takav korak važan? Šta mislite o ocjeni koju smo mogli čuti u javnosti nakon bečkog samita, da je rad s mladim ljudima ključ pomirenja na Balkanu?

Moll: Naravno, ne samo da su mladi ljudi važni za pomirenje, to je veoma kompleksan proces za koji trebamo aktivne mnoge različite sektore. Ne mislim da se samo kroz razmjene postiže pomirenje, ali pomirenje ne može biti ostvareno bez učešća mladih ljudi. Smatram da su mladi važna osnova, ali razmjena nije automatski i garancija da će mladi postati tolerantniji i otvorenijeg uma, ali može biti veoma dobar alat. Uz pomoć kojeg se ljudi bore protiv vlastitih ograničenja, psiholoških barijera i stereotipa.  Znamo da regionalna saradnja na Zapadnom Balkanu nije toliko razvijena, pa takav regionalni ured može isto tako imati političku poruku da, osim problema, postoji volja da se radi zajedno i pokazati da je moguće kreirati zajedničku instituciju koja je korisna za svako uključeno društvo.

YIHRBH: Postoji li nešto na šta ste jako ponosni, ako govorimo o razmjenama mladih?

Moll: Ja zaista vjerujem da omladinska razmjena može imati efekta. Reći ću vam svoje lično iskustvo. Do 2001., nisam imao nikakav direktan kontakt sa regijom, živio u zapadnoj Evropi, čuo o Zapadnom Balkanu na televiziji, čitao u novinama. Zapadni Balkan je bio nešto potpuno apstraktno za mene. I ono što je zapravo primijenilo sve, je moja prva posjeta. Bilo je to studijsko putovanje, priprema za razmjenu mladih, a vidi me sad – živim u Sarajevu. Dakle, da, iskustva kao što su ova mogu pokrenuti svašta! :)

Tekst deklaracije:   http://www.bmeia.gv.at/fileadmin/user_upload/Zentrale/Aussenpolitik/Addendum_Western_Balkans_Summit.pdf

foto: predsjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope sa finalisticama: s lijeva na desno Manizha Naderi (Women for Afghan Women), Anne Brasseur, Ludmilla Alexeeva i Alma Mašić (Inicijativa mladih za ljudska prava)

Dobitnica ovogodišnje nagrade za ljudska prava”Vaclav Havel” je Ljudmila Aleksejeva, ruska historičarka i vodeća aktivistica, saopšteno je iz Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope.

Aleksejeva je suosnivačica Moscow Helsinki Watch Group, jedna od nekoliko bivših sovjetskih disidenata aktivnih i u modernoj Rusiji, 2012. godine nominirana za Nobelovu nagradu za mir.

Uz Aleksejevu, u finale su ušli i Inicijativa mladih za ljudska prava te aktivistice organizacije iz Avganistana “Žene za žene Avganistana” (Women for Afghan Women).

“Sve tri finalistice zadovoljile su naše najviše standarde”, kazala je na dodjeli Anne Brasseur, predsjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope.

Nagrada koja nosi ime pokojnog češkog predsjednika Vaclava Havela, ustanovljena je 2013. u Pragu, kao nova, međunarodna nagrada za ljudska prava Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope. Dodjeljuje se svake godine za izuzetne akcije civilnog društva u domenu zaštite ljudskih prava osobi, nevladinoj organizaciji ili instituciji koja radi na zaštiti ljudskih prava.  Nagrada koja se dodjeljuje u partnerstvu s Bibliotekom Vaclav Havel i Fondacijom Povelje 77, sastoji se od 60.000 eura, diplome i medalje.

Žene za žene Avganistana su organizacija koja se najbolje može opisati njihovim riječima: „postoje neke žene čiji se duh čini neuništivim“. Posvećene su svijetu u kojem avganistanske žene i djevojčice, kao i one širom planete, uživaju mir, pravdu, jednakost i slobodu da učestvuje u svim sferama života, bez straha. To je svijet u kojem sve žene i njihove porodice napreduju i ostvaruju se.

Inicijativa mladih za ljudska prava ustanovili su 2003. mladi ljudi iz regiona, želeći se tako uključiti u demokratizaciju društva i jačanje vladavine zakona, suočavanjem s prošlošću i uspostavljanjem novih, progresivnih kontakata u postkonfliktnoj Bosni i Hercegovini i regionu bivše Jugoslavije.

Nagradu za ljudska prava Vaclav Havel dodjeljuje žiri u kojem su predsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i šest nezavisnih osoba priznatih zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i stručnosti u domenu ljudskih prava.

Vaclav Havel smatra se za izvanredno karizmatičnu ličnost koja je duboko obilježila evropsku historiju, i to kao simbol čovjeka koji se bori za ljudska prava.

Benjamin Abtan je osnivač Evropskog antirasističkog pokreta (EGAM /European Grassroots Antiracist Movement) i njegov predsjednik od 2012. godine. Rođen u Maroku, školovao se u Parizu, na Telecom Paris Engineering School i ESSEC Business School.  U politici je prisutan kao konsultant francuske vlade, a u ekonomiji, kao saradnik grupe za ekonomski razvoj i održiva rješenja. O bh. Inicijativi mladih kaže da predstavlja duh evropskog Pokreta koji je posvećen stvaranju zajedničke intelektualne, historijske i političke kulture.

YIHRBH: Gospodine Abtain, vaša biografija izgleda kao kombinacija aktivizma, politike i biznisa…

Abtan: Predsjednik sam EGAM-a, mada moja lična historija nema puno veze sa aktivizmom ili politikom. Studirao sam da budem inžinjer, išao u poslovnu školu, učio o međunarodnim odnosima i komunikacijama. Onda sam radio mnogo stvari koje su u vezi sa javnim životom i uključivanjem javnosti, kao kad sam bio predsjednik Unije jevrejskih studenata Francuske, politički savjetnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova Francuske, Bernarda Kouchnera ili aktuelne francuske ministrice pravde, Christiane Taubira.

Radio sam mnogo za Ruandu, pogotovo na uspostavljanju međuetničkih odnosa i osnivanju odjela za genocid i zločine protiv čovječnosti na tamošnjem sudu. Zatim za Gruziju, odmah nakon rata u Rusiji, i to je bila uglavnom saradnja sa organizacijama civilnog društva. Istovremeno sam se u Francuskoj posvetio aktivizmu. Osnovali smo EGAM, kao političku organizaciju, što mi je omogućilo da upoznam mnogo odličnih ljudi iz cijele Evrope.

YIHRBH: Evropski antirasistički pokret okuplja mnoge organizacije, između ostalog, i sve regionalne urede Inicijative mladih…

Abtan: Svi regionalni uredi Inicijative su važni i ponosni osnivači EGAM-a. Pokret je osnovan radi suprotstavljanja rasizmu, nacionalizmu, diskriminaciji i negiranju genocida u cijeloj Evropi, jer nije postojao pokret za promociju jednakosti, ljudskih prava i demokratije. Osnovna ideja je da smo svi pojedinačno jači kad smo povezani, lakše nam je razumjeti situacije u drugim zemljama, šta se tamo događa, da bi lakše radili i ostvarivali svoje ciljeve ujedinjenim naporima.  Zato smo odlučili graditi veze i izvan granica EU – sa zemljama Balkana, Ukrajinom, Rusijom, Moldovom…

U prvom redu, to je lobiranje u EU i nacionalnim institucijama, zatim kreiranje, organiziranje i predstavljanje naših akcija u mnogim zemljama istovremeno, kao što su npr. bile akcije za Ruandu, Grčku itd. Treći način našeg djelovanja su trening sesije za osnaživanje mladih liderki i lidera, izgradnju kapaciteta pokreta uključivanjem mladih, te postepeno kreiranje zajedničke intelektualne, historijske i političke kulture.

Antirasizam nije nešto što se u Evropi podrazumijeva i s obzirom na to da  smo mi sada na prvoj liniji borbe za određene evropske vrijednosti i osnove demokratije, slobode i jednakosti, moramo – ljudi sa Istoka i ljudi sa Zapada – stvarati zajedničku kulturu.  Zato imamo trening sesije i okupljanja, jer je mnogo toga što se treba integrirati. Naprimjer, uključiti pitanje izbjeglica u migracione rasprave ili Srebrenicu u agendu memorijalizacije. Graditi stvarni, smisleni i konstruktivni pokret koji u osnovi pokazuje kako i zašto živjeti skupa u Evropi.

YIHRBH: Kako izgleda vaša saradnja sa Inicijativom mladih Bosne i Hercegovine?

Abtan: Volim Inicijativu mladih Bosne i Hercegovine! :) Upoznao sam Almu kad sam radio za Kouchnera, tadašnjeg  ministra vanjskih poslova Francuske i trebao pripremiti njegov govor za komemoraciju u Srebrenici. Zajedno sa svim ostalim regionalnim uredima Inicijative,  osnivači su EGAM-a, veoma prisutni, aktivni i važni, predstavljaju duh samog pokreta.

Činjenica je da smo uspjeli kreirati zajednički identitet, fokusirani na dijeljenje, da imamo punu pažnju mladih i država u osnaživanju mladih liderki i lidera, i sretni smo kad se pokretu pridružuju i drugi, novi članovi i članice. Ovo je pokret u kojem maksimalno podržavamo jedni druge, uključeni smo u akcije na nacionalnom nivou, pa tako i u Bosni i Hercegovini, čak i kada je riječ o teškim temama, kao što je suprotstavljanje nacionalizmu, genocid u Srebrenici, opsada Sarajeva… Ali ne kroz osvetu, već insistirajući na demokratskim vrijednostima, educirajući, oslobađajući prostor i ustupajući ga mladima, da sebi grade sadašnjost i budućnost.

Imamo mnogo zajedničkih projekata u regionu, uključujući i onaj koji se odnosi na komemoraciju u Srebrenici. Bio sam na komemoraciji žrtvama genocida prošle i ove godine. Tokom ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, pokrenuli smo trening sesiju i u Sarajevo doveli mlade liderke i lidere iz cijele Evrope. Naredni korak je „Sarajevo na rijeci Seni“, trening sesija koja bi se trebala desiti početkom naredne godine u Parizu.  U Sarajevu smo takođe dogovorili saradnju sa našim prijateljima iz Italije i Ukrajine. Ovo ustvari govori koliko je rad Inicijative mladih važan nacionalno, regionalno i globalno. Mladi ljudi iz Ukrajine su veoma inspirisani onim što su vidjeli u Sarajevu s EGAM-om, da je nastao još jedan program, čiji je cilj okupiti ljude iz cijele Ukrajine, da se vidi kako graditi demokratiju u vremenu rata. Dakle, naša saradnja je veoma korisna i za region, ali i van njega.

YIHRBH: Kakve ste utiske ponijeli sa boravka na SFF-u?

Abtan: Na SFF-u sam već bio dva puta, a trening sesija i seminari koje smo imali ove godine bili su izuzetno zanimljivi.  Mladi su bili zaista entuzijastični, mnogi su tek otkrili Sarajevo i Balkan, te dobili inspiraciju. Rođene su ideje za mnoge saradnje i projekte. Izloženi drugačijoj kulturi, otkrili su mnoge nove stvari zahvaljujući dokumentarnim filmovima. Ja nisam ekspert za dokumentarne filmove, ali kao gledalac mogu reći da su bili kvalitetni i dobro odabrani, filmovi koji mijenjaju svijest, koji su nama dali mnogo ideja šta da radimo.

Bio je to iscrpljujući odmor u Sarajevu za sve nas, ali su utisci jako pozitivni.  Iz poruka koje dobijam od mladih ljudi nakon što su se vratili kući, znam da je za njih ovo bilo izvanredno iskustvo, kažu da im je promijenilo život, nisu znali mnogo o nekim stvarima, ali su sada inspirisani akcijama i ljudima. Ono što mi radimo sa mladim ljudima inače je uzbudljivo, ali  ovoga puta  je zaista bilo jako intenzivno i duboko iskustvo.

Projekt za Ukrajinu je rođen kad smo pogledali film i rekli – ok, moramo nešto uraditi za Ukrajinu, kako ćemo? Ideje su došle lako i jednostavno, jer smo se već bili upoznali, jer smo bili u takvom okruženju, gdje se velike stvari i veliki projekti dešavaju. Između ostalog, zahvaljujući ljudima iz Bosne, jer oni zaista znaju najbolje načine da pokažu dobrodošlicu.

YIHRBH: Šta je sljedeće na programu EGAM-a?

Abtan: Ono što slijedi prvo je mobilizacija za pomoć izbjeglicama, iako mi s izbjeglicama radimo otkad pokret postoji, ali nije bilo tolike pažnje javnosti, kakva postoji sad. Radimo u mnogo zemalja – Bosna i Hercegovina, Francuska, Italija, Grčka, Turska, Mađarska, Holandija, Njemačka, Austrija… To je prvo.

U oktobru imamo paradu Roma, u okviru programa protiv diskriminacije. U borbi za njihovu jednakost, pokrećemo kampanju čija je centralna tačka Lety, bivši koncentracioni logor za Rome u tadašnjoj Čehoslovačkoj,  gdje je danas smještena farma svinja. Za početak, to je peticija za izmještanje farme i dostojanstveno obilježavanje mjesta sjećanja. Radi se o mjestu koje je simbolički veoma važno Romima i pokazuje nedostatak znanja i priznanja njihove historije.

U novembru EGAM ima sastanak u Berlinu, nakon kojeg ćemo znati tačan plan sljedećih akcija u 2016. Ono što sada znamo je da ćemo raditi za izbjeglice, u februaru ili martu, već sam pomenuo, imaćemo „Sarajevo na rijeci Seni“ – projekcije SFF dokumentaraca u Parizu, u saradnji sa bh. Inicijativom mladih, u okviru programa za mlade liderke i lidere iz cijele Evrope. Zatim program za Ruandu, obilježavanje genocida u Armeniji, veliki festival u Ukrajini…

Za narednu godinu takođe planiramo nekoliko predavanja na evropskim univerzitetima, u saradnji sa našim podržavateljima, nobelovcima i istaknutim intelektualcima, poput Bernarda Kouchnera, Jovana Divjaka, Adama Michnika i mnogih drugih. Biće to prilika da, rame uz rame sa onima koji su na neki način gradili Evropu, govore mladi ljudi, oni koji je grade. Želimo pokazati put od jedne generacije do druge, te dati značenje i smisao onome što živimo sada.

Peta Ljetna škola građanskih sloboda i aktivizma okupila je ovog ljeta u Sarajevu mlade ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Dvadesetak momaka i djevojaka učilo je o tranzicijskoj pravdi,  ljudskim pravima, identitetima, stereotipima, predrasudama, govoru mržnje, antidiskriminaciji, lokalnom uređenju, ustavnim promjenama, komunikacijama. Bila je ovo još jedna prilika i otvoren prostor za razmjenu iskustva, znanja i novih ideja, i ne manje važno – za dobro druženje.

Evo šta su neki od polaznica i polaznika napisali nakon deset školskih dana.

„Problem je i u nama samima, jer ako sjedimo i čekamo, ništa se neće promijeniti. Treba ustati, bez straha i reći šta nam je potrebno za naše bolje sutra, za bolje naše djece, a ne očekivati da će nešto pasti sa neba.“

„Smatram da mladi ljudi moraju zajedno stajati u borbi za svoja prava i interese. Jedan od preduslova koji doprinosi boljem angažovanju mladih u njihovim lokalnim zajednicama jeste poboljšanje komunikacije među mladim ljudima, kako bi se identificirali njihovi problemi i potrebe.“

„Aktivna participacija mladih ljudi je jedan od najbitnijih elemenata koji doprinosi promjenama, ne samo u lokalnoj zajednici, nego i na višim nivoima. Jedan od osnovnih problema su apatičnost i nezainteresovanost mladih za stanje u društvu. Zato ja svoje slobodno vrijeme provodim usavršavajući svoje vještine i stičući nova znanja na školama poput ove.“

sasa u skoli

„Najgore od svega što se može desiti mladom čovjeku jeste učahuriti se, a najbolje od svega što mladi ljudi mogu imati i ponuditi svijetu kojem trebaju promjene jesu snaga, jaka želja i volja za borbom.“

U okviru programskih segmenata Inicijative mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Ljetna škola predstavlja platformu za neformalno obrazovanje. Tokom dvije sedmice mladi ljudi, kroz teoretska predavanja i praktične primjere, slušaju o temama koje su često izostavljene ili zanemarene školskim nastavnim planovima i programima ili su podložne manipulativnim, propagandim interpretacijama, kao što je slučaj sa predmetom historije, istorije ili povijesti. Ove godine, s mladima su se družili i radili: Dženana Kalaš, Aleksandra Letić, Nidžara Ahmetašević, Saša Madacki, Nedim Jahić, Samira Nuhanović Ribić, Miroslav Živanović, Lejla Somun Krupalija, Elvira Jahić i Feđa Kulenović.

Osim sticanja neophodnih znanja, cilj Ljetne škole je da se mladi, nakon dvosedmične obuke, uključe u rad njihovih lokalnih zajednice.  Inicijativa na ovaj način jača i širi mrežu aktivista i aktivistica, kako bi se u narednom peiodu aktivnosti koje organizuje mogle provoditi širom Bosne i Hercegovine, uključujući i one zajednice koje su uglavnom van fokusa, kao što su Stolac, Prijedor, Vlasenica, Čapljina i Brčko.

S krajem avgusta 2015., okončano je i drugo izdanje Škole drugačijih sjećanja, ljetnog programa koji realizira Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH uz podršku francuske organizacije CCFD-Terre Solidaire, a koja za fokus ima obrazovanje mladih o događajima na prostoru regije Hercegovina u Drugom svjetskom ratu i posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine.

Škola je bazirana u Stocu, uz niz posjeta i ekskurzija u široj regiji, pa su tako njeni učesnici i učesnice činili jednu od prvih organizovanih grupa koja je posjetila jamu Čavkarica na planini Trusina iz Drugog svjetskog rata, te prva organizacija koja okuplja mlade iz cijele zemlje, a koja je posjetila Prebilovce kod Čapljine, Široki Brijeg i Kruševo kod Mostara. U sklopu Škole važan dio obuhvataju aktivnosti vezane za obrazovanje o ratnim zločinima na području Stoca, sa posebnim osvrtom na masakr u Rotimlji i torturu i mučenja u Koštanoj bolnici nad Bošnjacima Stoca. Također, grupa od dvadeset učesnika i učesnica obišla je mjesta stradanja hrvatskog stanovništva u Grabovici i srpskog stanovništva u Bradini kod Konjica, gdje su imali priliku razgovarati sa lokalnim stanovništvom o zločinima koji su se tu dogodili u posljednjem ratu.

Cilj Škole drugačijih sjećanja je približiti različite perspektive rata i ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, kroz razgovor sa žrtvama, svjedocima zločina, vjerskim službenicima i predstavnicima lokalne zajednice. Škola ima uspostavljenu mrežu saradnika i polaznika koji rade na širenju aktivnosti i međuetničkog dijaloga o počinjenim ratnim zločinima na prostoru Hercegovine.

Alma  Mašić,  direktorica Inicijative mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine, o nominaciji za Vaclav Havel nagradu za ljudska prava, čije se zvanično objavljivanje očekuje krajem septembra u Strasbourgu, o novim mladim borcima i borkinjama  koji su među nama, o značaju domaće i regionalne razmjene mladih, te o tome u šta bi finansijeri koji zaista žele vidjeti rješenja u Bosni i Hercegovini trebali ulagati.

YIHRBH: Šta vama znači nominacija Inicijative mladih za ljudska prava za Nagradu Vaclav Havel 2015.?

Mašić:  Biti nominiran među tri finalista već je odličan uspjeh. Biti pored aktivistkinja iz Rusije i Avganistana je stvarno velika čast. To je na neki način kruna našeg dosadašnjeg rada,  jer i ono o čemu je Inicijativa prije 12 godina počela sanjati,  regionalni program razmjene mladih ljudi, i to se sad polako ostvaruje i sve dolazi na svoje mjesto.

Osim toga, ova nagrada potvrđuje moju tezu da je užasna šteta što donatori i ljudi koji podržavaju različite projekte u Bosni i Hercegovini ne shvataju u dovoljnoj mjeri važnost rada s mladim ljudima. Nekad je jako teško objasniti nekome da se rezultati tu ne postižu ni odmah ni za šest mjeseci, nego tek nakon određenog niza godina kada se znanja, vještine i iskustva mladih ljudi koji su prošli kroz naše programe odraze u njima samima na jedan divan način. Ja razumijem da je potrebno radit na reformama ustava i pravosuđa, ali se na kraju dana pitam za koga, ako nastavimo ovaj trend odliva mladih ljudi koji su često zanemareni programima formalnog obrazovanja.

Upravo mi stiže poruka od mame jedne od naših aktivistica: „Alma, hvala ti što si mi napisala za kćerku. Gledam ove slike gdje uče i tebe, pa ti si zmaj, mnogo mi je drago da bar znam da je u dobrom društvu, kad joj ja ne mogu puno više pružit“. Kad shvatite da su naši programi omladini često jedina zabava i druženje za ljetni raspust, jer im roditelji ne mogu priuštiti more ili planinu, onda razumijete da  je rad sa mladima važan, i zašto je nominacija za nagradu nama dobar vjetar u leđa na tom putu.

YIHRBH: Kako je izgledao vaš profesionalni put i zašto radite baš ovaj posao?

Mašić: Ja sam završila školu za prevodioce, to sam radila u ratu, s tim da sam tada više bila na ratnim linijama kad se prevozila humanitarna pomoć. Bilo je to dobro iskustvo u smislu da vidiš da su ljudi stradali na svim ‘stranama’, i to te predodredi za ono  šta ćeš raditi u budućnosti. Poslije rata sam se  suočavala sa posljedicama rata – nestale osobe, ekshumacije, identifikacije, dnk analize… Kad sam shvatila da se ne mogu stalno baviti samo prošlošću, logično mi je bilo da se posvetim budućnosti, mladim ljudima, da sva svoja znanja i iskustva pokušam prenijeti na njih. Mislim da se zbog toga bavim čime se bavim.

Istovremeno, ne bih voljela da mi za dvadeset godina opet imamo neki rat, a koliko ćemo biti ustrajni na putu mira,  to je sada pitanje nas samih, šta to mi možemo uraditi i kako možemo da doprinesemo očuvanju te ideje . Kroz Inicijativu mladih za ljudska prava mi edukujemo nove, mlade generacije koje su sutrašnji donosioci odluka, ministri i premijeri. I puno pažnje posvećujemo suočavanju s prošlošću i činjenicama iz bliske istorije, kao stvarima koje oni treba da znaju.

YIHRBH: Bh. realnost ima nekoliko pristupa pitanju šta mladi treba da znaju o prošlosti. Jedni tvrde da ne trebaju znati ništa o ratu, jer ih to opterećava, drugi uče selektivno, a treći smatraju da mlad čovjek treba sve spoznati sam, što ustvari radi Inicijativa. 

Mašić: Kada vam mladi ljudi govore o tome kako oni pristupaju temama iz recentne prošlosti, imate osjećaj da je sve to prilično nametnuto. I to je u suštini problem – mi nemamo izgrađenu kulturu sjećanja. Iz toga  proizilazi da mi još uvijek kao društvo nismo spremni da prihvatimo činjenice, još uvijek imamo to ALI, ‘da, jeste, ali’, ‘ali šta su oni nama’ i taj momenat relativizacije koje se u tom fenomenalnom ALI sakriva, dokazuje ustvari suštinu – da mi kao društvo još uvijek nismo zreli da se suočimo s činjenicama, pa se  20 godina vrtimo ukrug, umjesto da krenemo dalje.

Naš pristup nije jednostavan, obilazak koncentracionih logora na području Prijedora i priča sa preživjelim logorašima je prilično teška za mlade ljude. Ali da to ima smisla vidite kad oni čuju priče preživjelih i razgovaraju s njima, pa se preživjeli pokažu kao najbolji katalizatori razgovora o povezivanju mladih ljudi, o potrebi i važnosti međusobne ljubavi, pažnje, podrške i poštovanja. To je jedno divno  iskustvo.

Poenta je vrlo jednostavna – ti kao odgovorna i pametna mlada osoba čuješ priče sa obje strane, a mi ti vjerujemo da si na osnovu toga sposobna formirati vlasititi stav o tim pitanjima. I da upravo na taj način nećeš biti dio kolektiviteta. Tim prije što mladi ljudi sa kojima mi danas radimo nisu ni bili rođeni za vrijeme rata, niti se ičega sjećaju. I zašto bi  oni trebali da nose teret odgovornosti nečije prošlosti? Oni će biti odgovorni kada dođu na pozicije donosilaca odluka. A da bi to bili u mogućnosti, trebaju da znaju o svojoj prošlosti.

YIHRBH: Ko čini ekipu bh. Inicijative?

Mašić: Ekipa se sastoji od tri starija člana, koji su tu neko ko se bavi manje zabavnim stvarima i onim koje nekad mladi ljudi ne razumiju da je potrebno uradit – pisati projekte, izvještaje, finansije, tražiti novce za sve te njihove super ideje itd.  To smo Irena, Dinko i ja. Pridružio nam se i Tihomir, iz Inicijative Hrvatske. Onda imamo naše mlade članice koje su u suštini prešle sve stepenice unutar organizacije, od volonterki do voditeljica projekata. Sada one okupljaju mlade ljude, razgovaraju o bitnim temama, promoviraju Inicijativu i aktiviraju neke nove ljude. To su Beti, Aldijana i Melisa. Tu je i grupa od 10 do 15 mladih ljudi koji rade na svojim projektima. I naravno, široka mreža na društvenim mrežama kao što je  FB stranica, preko sedam stotina mladih ljudi koji na taj način dijele informacije i stvari korisne za njihov aktivizam.

YIHRBH: Na čemu se temelji rad Inicijative, šta su vam svih 12 godina bile vodilje, u prilično nestabilnim društvenim okolnostima?

Mašić: Mi to volimo reći stubovi, i u suštini, sav rad Inicijative odvija se u tri smjera. Prvi stub je mobilizacija mladih, njihovo aktiviranje, naročito u malim sredinama, i otuda kampovi u Kozarcu i Stocu. Nakon više godina rada, te kampove sa aktivistima i lokalnim neformalnim grupama ne organizujemo više sami, nego zajedno sa organizacijama koje su nastale iz tih kampova, i vrlo su aktivne u svojim zajednicama.

Drugi stub i okosnica rada Inicijative je neformalno obrazovanje. Na sve moguće načine pokušavamo dopuniti formalno obrazovanje koje mladi ljudi dobijaju u srednjim školama i na fakultetima, ali kroz ‘soft skills’ i teme koje se ne obrađuju u okviru formalnog obrazovanja. Tu prije svega mislim na škole koje organizujemo, Ljetna škola građanskih sloboda i aktivizma je jedan primjer. To je priča o identitetima, stereotipima, lokalnoj samoupravi, instrumentima EU, dokumentima koje je Bosna i Hercegovina potpisala i šta još treba uraditi na putu ka EU, Ustav Bosne i Hercegovine – znači, sve ono što mlada osoba treba  da zna da bi bio aktivan u društvu, da zna prepoznati probleme, pa onda i adekvatno reagovati.Za to mu je neophodno znanje.

Treći stub je suočavanje s prošlošću,  po metodama Inicijative – kroz kulturu i umjetnost, kako bismo privukli što veći broj mladih – Sarajevo Film Festival, Međunarodni teatarski festival MESS, do prošle godine festival Dani Sarajeva u Beogradu. Koristimo  niz kulturnih događaja, jer vjerujemo da je umjetnost univerzalan alat jer ona govori univerzalnim jezikom.  To je jedan od načina da mladima širimo svijest o važnosti kulture i takvog načina edukacije i izražavanja. Motivišemo ih da budu odgovorni mladi ljudi, koji posmatraju stvarnost oko sebe iz različitih kritičkih perspektiva kako bi bili aktivni i odgovorni građani i građanke u društvu.

YIHRBH: Kako je bilo na ovogodišnjem SFF Dokukorneru (SFF Docu Corner)?

Mašić: SFF i Docu Corner, ni nakon devet godina postojanja nisu ušli u rutinu, a ove godine bilježimo još jedan vrhunac. Svake godine pozivamo oko 50 mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine i regije, a ove godine ih je bilo oko 120, i to iz većine bh. gradova. Družili su se sa mladima iz regije: Srbija, Hrvatska, Makedonija i Crna Gora, te ekipom iz cijele Evrope koju je na SFF doveo Evropski antirasistički pokret EGAM (European Grassroots Antiracist Movement).

Ove godine, po riječima prisutnih na projekcijama, a i samih autora, režisera, producenata čiji su dokumentarni filmovi bili tema razgovora na dokukornerima, svi su bili potpuno oduševljeni nivoom zrelosti razgovora. Zato je Dokukorner jedinstvena stvar kada govorimo o filmskim festivalima. Naravno da postoje Q&A sesije prije ili poslije filma, ali da ste u mogućnosti da dva sata nakon premijere, kad se sve slegne, sjednete s mladim ljudima i svoj film pogledate iz druge perspektive – to je fascinantno iskustvo za ekipe filmova ali i mlade ljude, koji imaju priliku jasno, otvoreno i eksplicitno reći svoje mišljenje o filmu i temi koju on obrađuje. To na kraju ne bude samo razgovor o filmu, nego potakne jako plodnu raspravu o drugačijim pristupima određenim pitanjima u različitim državama. Iako je SFF prvenstveno mjesto zabave i druženja, ta dva sata Dokukornera dnevno nekad su bila premalo.

I ne bi mi bili mi da se ne trudimo upoznati mlade i sa činjenicama poput onih da SFF nije uvijek imao crveni tepih i zvučna imena, da su to nekada bili ljudi po podrumima, u ratu, koji su filmove gledali prkoseći tako na svoj način opsadi grada, nekom vrstom mentalnog otpora. I koliko god sve to skupa za vrijeme SFF-a i njima i nama bude iscrpljujuće, koliko god se ne spava, zadovoljstvo nam je da i dan danas primamo mailove od tih mladih ljudi, koji se zahvaljuju na tim danima, i kažu da su imali jedinstveno ljetno iskustvo.

YIHRBH: Zašto je važno raditi u bliskom partnerstvu sa lokalnim organizacijama?

Mašić: Zato što, prije svega, ne želiš da doživiš ‘evo došli ovi neki i Sarajeva pa će oni nama nešto tu’. Naš je pristup – prepoznati lokalnu potrebu, sjesti s ljudima i razgovarati, dogovarati se. Zato sada,  poslije pet godina kampa u Kozarcu imamo partnerske organizacije sa kojima mi svake godine sjednemo i kažemo ‘Šta ćemo ove godine, kako ćemo, mogli bi ovo uraditi na ovaj način i slično’, svi su otvoreni za konstruktivne ideje. Rezultat toga je da svaki put kad mi otvorimo pozive za kamp za dvadesetak ljudi iz gradova cijele Bosne i Hercegovine, dođe po sedamdeset – osamdeset aplikacija. Uspjeh kampa u Kozarcu sad nastojimo ponoviti i u Stocu, Školom drugačijih sjećanja. Već imamo tri neformalne omladinske grupe u Stocu, sa kojima aktivno sarađujemo i to nas čini sretnim i ponosnim,

YIHRBH: Nije lako pohvatati sve Inicijativine inicijative i aktivnosti, jer se stalno nešto događa. Šta je do sada obilježilo 2015. godinu?

Mašić: Pa recimo, prošle godine Inicijativa je postala međunarodno priznata i prepoznata kao aktivan i pouzdan partner, tako da smo u tom smislu realizovali dosta projekata Erasmus+, razmjena sa mladim ljudima iz Barcelone, zatim Memory Lab Junior za mlade ljude koji putuju zajedno sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama iz Njemačke, Francuske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Svake godine su u jednoj od tih zemalja i upoznaju se sa istorijom, te procesima suočavanja s prošlošću.

Zatim, aktivno učešće u mreži EGAM (European Grassroots Antiracist Movement), koja je ove godine na SFF dovela preko 30 mladih ljudi iz cijele Evrope, od Azerbejdžana, Turske, Rusije i Ukrajine, pa sve do Velike Britanije, Danske, Njemačke, Francuske, Italije itd. Mladi  Evropljani i  Evropljanke su po prvi put bili u Sarajevu, učili o njegovoj prošlosti, razgovarali s ljudima, upoznali kulturu i imali nezaboravnih deset dana.

I jedna od velikih stvari koja se dešava ovih dana, i vrlo smo uzbuđeni zbog toga, je saradnja sa američkom organizacijom Counterpart International, u okviru koje organizujemo studijsko putovanje za 36 mladih perspektivnih liderki i lidera iz Avganistana, koji su došli u Bosnu i Hercegovinu, većina njih po prvi put. Cilj nam je upoznati ih sa svim segmentima bh. društva i dati sliku funkcionisanja bh. sistema, da bi mogli steći ta komparativna znanja i vidjeti jesu li ona primjenjiva u njihovoj zemlji ili ne, u izgradnji boljeg i prosperitetnijeg Avganistana.

YIHRBH: Šta smatrate naročito vrijednim u proteklih 12 godina, tokom kojih se organizacija profilirala i uspješno pozicionirala na međunarodnoj sceni?

Mašić: Tek sad vidimo rezultate generacija koje su bile aktivisti i aktivistice 2009., 2010. godine. Skoro svi su do sad završili fakultete, magistrirali širom Evrope, vratili se u Bosnu i Hercegovinu, obnašaju funkcije u javnim institucijama, na nekim pozicijama gdje su u stanju da doprinesu svojim kombinovanim formalnim i neformalnim obrazovanjem i znanjem ka poboljšanju situacije.

Sama činjenica da smo uspjeli kroz naš i angažman tih mladih ljudi izgraditi pojedinke i pojedince koji su sada u mogućnosti da doprinesu, velika je stvar. Kroz sve njihove rezultate, mi dobijamo nadu da mladi ljudi dolaze, traže i zauzimaju svoje mjesto pod suncem, spremni da uzmu stvari u svoje ruke.

Mislim da dolaze nove generacije mladih ljudi, prilično svjesnih da ne mogu očekivati podršku ni od koga, i znaju da se sami moraju potruditi i učiniti nešto za sebe. To su generacije što odrastaju uz roditelje koji žive u konstantnom strahu da će izgubit i onaj posao koji imaju, za koji platu dobiju možda svaki treći – četvrti mjesec, koji rade i druge poslove, honorarno, da bi otplatili ratu kredita, tako da su u suštini ta djeca manje-više ostavljena sebi. Oni su morali izrasti u fajtere, to im je nekako prirodno.

Naravno, nije to tako uvijek divno i krasno,  ima tu i situacija jedan korak naprijed, tri nazad, pa se obeshrabriš. Ali onda se dese neke sjajne stvari koje te opet navedu da pomisliš da sve ima smisla, da im samo treba obezbijediti neku zajedničku platformu, što Inicijativa i jeste, da dođu sa svojim zamislima, idejama i ostvare se. Važno je koliko god im možeš izaći u susret, da im nešto omogućiš, a da pri tome podsjećaš na opšte dobro, opštu korist. I to je ta odlična kombinacija.

YIHRBH: Šta bi trebali finansirati oni koji žele rješenja za Bosni i Hercegovinu?

Mašić: Prije svega, programe razmjene mladih ljudi. Osim regionalnog, na kojem se neke stvari pomjeraju, poput osnivanja regionalne organizacije za mlade i fonda za razmjene, u čemu je Inicijativa vrlo aktivna, važno je da mi na tom svom nacionalnom nivou ohrabrimo mlade ljude da što više putuju unutar Bosne i Hercegovine. To je vrlo efikasan način za razbijanje predrasuda i stereotipa o drugačijima. E sad, koliko je to političarima i institucijama interes, jer time razbijaš stada i ne može se puno manipulisati, ne znam.

Ako mi želimo vidjeti prosperitet i perspektivu države, a svaka ozbiljna država u to planski ulaže, onda se moramo okrenuti edukaciji mladih. Na način da stvaraju vlastita mišljenja i perspektive, oslobađajući se narativa koji su im nametnuti u krugu porodice, škole, medija, religijskih zajednica i dnevnih politika. Stvarati od njih individue sa izgrađenim vlastitim mišljenjem i stavom.

YIHRBH: Šta je za vas aktivizam?

Mašić: Ono što mi radimo jeste, između ostalog, jedna vrsta političkog aktivizma. Jer nama i je krajnji cilj da imamo mlade ljude koji će se početi aktivno baviti politikom, ali ne na način ljudi koji vide politiku kao priliku za unapređenje i prosperitet samo u svojoj karijeri, pa kad dođu u neku političku partiju, klimaju glavom i govore ‘tako je, šefe’, ‘kako ti kažeš, šefe’. Naprotiv, da imamo mlade ljude koji će argumentovano i jasno objasniti svojim starijim kolegama i kolegicama neke nove pristupe, i tako sistem mijenjati iznutra.

Aktivizam se u suštini ne mora sastojati od velikih riječi i djela. Dovoljno je da u svom danu pomogneš nekome ili doprineseš nečemu. Pa značilo to da ćeš pokupit papire oko kante za smeće, prevesti staricu preko ceste ili pomoći dedi da ponese ceker uz stepenice, sve je to aktivizam.

Ti sitni gestovi pokazuju da si samosvjesna osoba, da razmišljaš o ljudima oko sebe, o svojoj okolini, činiš nešto što tebe ispunjava, a istovremeno pomaže drugima. Stvari koje svakodnevno srećeš, na koje obraćaš pažnju i pokušavaš da djeluješ. To je za mene aktivizam.

 

Drage naše, dragi naši,

Zadovoljstvo nam je pozvati vas  na radionicu o novinarstvu, medijima i propagandi “Je li iko vidio gorilu?” Tokom dvodnevne prakse učimo za šta nam služi medijska pismenost, šta je novinarstvo i po čemu se ono razlikuje od propagande. Nakon radionice, znati ćete kako napisati kvalitetan članak za web stranicu i kako ga postaviti online.

Da bismo znali kako, odgovaramo na pitanja: Šta je percepcija, šta selektivna percepcija, a šta selektivna grupna percepcija? U kakvom su odnosu percepcija, ponašanje i komunikacija? Šta je intrapersonalna komunikacija i kako utiče na interpersonalnu? Šta su percepcijski oprez i percepcijska odbrana? Kako je moguće da ljudi različito doživljavaju i komuniciraju isti događaj? Kako perceptivne varke svjesno koriste PR i  propaganda? Šta je u odnosu na propagandu suštinska razlika novinarstva? Šta kvalitetno, slobodno i odgovorno novinarstvo podrazumijeva? Šta je uloga reportera i koje etičke standarde mora poštovati?

Najbolje polaznice i polaznici radionice (oni koji budu vidjeli gorilu) biće pozvani da pišu za web stranicu yihr.ba, objavljuju svoje članke i  kreiraju online sadržaje Inicijative mladih za ljudska prava.

Radionicu “Je li iko vidio gorilu?” i mentorski program rada na yihr.ba vodi Elvira Jahić, trenerica novinarstva sa diplomom Evropskog novinarskog centra i Reuters Fondacije.

Svoje prijave možete slati na aldijana@yihr.org do 5.10.2015.

Radujemo vam se!

yihr.ba tim