Borba za pravdu


Dana 26. 10. 2009. godine, suđenje Radovanu Karadžiću službeno je započelo pred Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). Bivši predsjednik Republike Srpske i vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srpske uhapšen je 21.7. 2008. godine u Beogradu, gdje se krio i  radio pod imenom Dragan Dabić, te je prebačen u ICTY. Optužbe uključuju genocid, zločine protiv čovječnosti i teške povrede Ženevske konvencije i kaznena djela protiv rata i običajnog prava u Bosni i Hercegovini za razdoblje od 1992. do 1995.

Iako se sudski postupak protiv Radovana Karadžića svakako može smatrati historijskim, on ima i gorak okus zbog toga što je od početka suđenja prošlo skoro 10 godina. Suđenje Karadžiću je važano jer je to možda posljednja prilika da se zakonski utvrde činjenice regionalnog konteksta rata u Bosni i Hercegovini, posebno ideološke, vojne i političke uloge Srbije. Upravo to nije bilo moguće zbog nedostatka krivnje u slučaju Miloševića, čije je suđenje prerano završilo zbog njegove smrti.

Karadžić je u martu 2016. prvostepenom presudom osuđen na 40 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Presudom je oslobođen krivice za genocid u sedam bh. općina počinjen 1992. godine.

Žalba tužilaca bazira se na četiri stavke. Prvi dio tužilačke žalbe odnosi se na dužinu kazne, gdje je navedeno da bi Karadžić trebao dobiti doživotnu kaznu za svaki od tri udružena zločinačka poduhvata (UZP) u kojima je učestvovao – za genocid u Srebrenici, terorisanje civila Sarajeva i progone u 20 bh. općina.

Karadžić  i njegov pravni savjetnik Peter Robinson podnijeli su žalbu po šest osnova, a sam Karadžić, iznoseći ovu žalbu, izrazio je uvjerenje da će presuda kojom je osuđen na 40 godina zatvora za genocid i ratne zločine u BiH “apsolutno i odmah pasti”.

 

Prvi žalbeni osnov Karadžića i njegovog advokata, iznesen na preko 100 stranica, odnosio se na navode kako je postupak bio “nepošten”.

Danas je drugostepenom presudom Radovan Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Drugostepenom presudom žalbeno vijeće je potvrdilo prvostepenu presudu prema kojima je Karadžić kriv za sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat, udruženi zločinački poduhvat za Sarajevo i Srebrenicu te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Današnjom presudom potvrđena je krivica Karadžića za genocid u Srebrenici .

Politika ili politike, koliko god se opirale neće moći ignorisati utvrđene historijske činjenice. Međunarodni krivični sud može pridonijeti dijalogu o historiji regije u kojoj je došlo do kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Također može odrediti individualnu krivicu i odgovornost u konkretnom pojedinačnom slučaju. Rad ICTY-a, i to treba imati na umu, je od početka bio  ograničen, vremenski i finansijski.  A to znači da je postizanje pravde uvijek ovisilo o političkoj volji i financijskim resursima država donatora. Međutim, sam ICTY nije nikad mogao pružiti potpunu pravdu.

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH smatra  da je utvrđivanje činjenica bitan korak ka zaustavljanju falsifikovanja historije i put ka društvenom i političkom suočavanju i priznanju zločina koji su se desili. Iako presude donose bar dio satisfakcije žrtvama i porodicama žrtava, pred nama ostaje još dug put suočavanja sa prošlošću koji je krucijalni faktor za stabilnost u regiji.

1943.– Ratni zločin u Višegradu

1992.– Ratni zločin u Višegradu

2019…

U jeku okupljanja četničkog Ravnogorskog pokreta koji se odigrao u nedjelju u Višegradu kako bi odali počast Draži Mihailoviću, osuđenom ratnom zločincu pod čijim su zapovjedništvom u Drugom svjetskom ratu počinjeni progoni i pokolji nekoliko hiljada ljudi te unatoč apelu povratničkog stanovništva u Višegradu da su pod istim četničkim obilježjima i ideologijom počinjeni brojni ratni zločini nad nevinim stanovništvom u Višegradu 1992. godine nema reakcije institucija BiH. Naime, u BiH ne postoji zakon koji bi zabranio veličanje fašističkih ideologija. U Parlamentarnoj Skupštini BiH je bilo nekoliko pokušaja usvajanja nacrta Zakona o zabrani svih fašističkih i neofašističkih organizacija i uporabi njihovih simbola u BiH, ali na kraju nije bilo saglasnosti o tome koje su organizacije i pokreti okarakterisani kao fašistički stoga nema ni sankcija za ovakve događaje.

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH postavlja pitanje kako događaj koji se desio 10.03.2019. i koji se obilježava svake godine, a kojim daje kolektivna podrška četničkim, zločinačkim, fašističkim postupcima i ideologijama odvija bez zakonskih posljedica. Bosanskohercegovačkom pravnom sistemu je pod hitno potreban zakon koji bi zabranio djelovanje svih organizacija koje u okviru svog programa imaju fašističku i neofašističku ideologiju. Okupljanje koje se desilo i dešava svake godine u Višegradu, te slična njima moraju biti shvaćena kao promocija fašističkih ideologija koje su nedopustive i loš primjer budućim generacijama građana i građanki Bosne i Hercegovine. Smatramo da je nedopustivo ne reagovati na ovakva dešavanja i razočaravajuće da vladajuće institucije ništa ne poduzimaju u smjeru zakonske regulacije i sankcionisanja istih.

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH oštro osuđuje ovakav čin obilježavanja i odavanja počasti osuđenom ratnom zločincu Draži Mihajloviću, te zahtijeva brzo djelovanje i donošenje zakona o zabrani djelovanja ovakvih organizacija i pokreta.