Književnost i epidemija/Literature and epidemics


Književnost i epidemija

Sljepilo Žozea Saramaga

Piše: Fedor Marjanović

 

Čovjekov strah od nepoznatog je jedna od karakteristika koja ga najviše obilježava. Kada taj strah postane opšti, tada se vidi pravo lice i naličje čovječanstva. Epidemije i pandemije, kao nosioci opasnosti koje nas pribižavaju korak bliže smrti, jesu neki od najvažnijih testova čovječanstva. U njima se prije svega izražava njegova volja za preživljavanjem. Kao lakmus papir ljudskog kolektiva, masovne zaraze su jedna od najzanimljivijih književnih tema, koje autorima omogućavaju seciranje zajednice kojoj pripadaju i iskazivanje stava o čovjeku i životu.

Seriju tekstova “književnost i epidemija” počećemo jednom od najneobičnijih književnih epidemija. U pitanju je roman Sljepilo portugalskog nobelovca Žozea Saramaga. Epidemija koju ovo djelo tematizuje je neobična jer je plod piščeve mašte. Epidemija sljepila. Zaraženi se razlikuju od normalnih slijepih ljudi po tome što umjesto tame vide neprozirnu bjelinu, kao da su uronili u more mlijeka. Osim toga, epidemija nastaje bez ikakvog objašnjenja u neimenovanoj zemlji. Veoma brzo vlada odlučuje da organizuje karantin za oboljele da bi se spriječilo širenje bolesti. Prve zaražene i one na koje se sumnja da su oboljeli, šalju u napuštenu ludnicu, gdje preživljavaju u nehumanim uslovima, danonoćno nadgledani od strane vojske.

Saramagu kao piscu ovakva vrsta fantastične priče nije strane. On je jedan od najpoznatijih predstavnika magijskog realizma pored Markesa, Borhesa, Kortasara… Ipak, Saramagov tretman magijskog realizma se poprilično razlikuje od Markesovog. Dok kolumbijski nobelovac prikazuje fantastične događaje kao da su realni, Saramago počinje od fantastične premise da bi razvio realističan tok dešavanja koja nastaju iz nje. Sličan postupak se može vidjeti i u romanu Smrt i njeni hirovi. Radnja ovog djela bazirana je na tome da su u jednoj zemlji ljudi prestali umirati. Fantastični osnov je Saramagu polazna tačka iz koje preispituje promjene koje su nastale u zemlji: politčke, ekonomske, korupcijske. Koliko god nevjerovatan početak kataklizme djelovao, njegove posljedice Saramago pretstavlja veoma realistično i njegovi scenariji djeluju vrlo vjerovatno.

Pomenuti roman i Sljepilo imaju mnogo dodirnih tačaka. Smrt i njeni hirovi bi se uslovno mogla i smatrati romanom o epidemiji, odnosno o epidemiji neumiranja. Oba romana se dešavaju u neimenovanim zemljama, njihovi junaci su neimenovani, počinju od fantastičnog događaja koji mijenja način dotadašnjeg života svih stanovnika i ima globalne posljedice. Razlika je u tome što u Smrti Saramago počinje od opšte priče, ne povezuje radnju ni za jednog junaka, da bi od polovine djelo postalo jedna intimna ljubavna priča sa više fantastičnih elemenata. U Sljepilu autor bira srednji put između individualne i kolektivne tačke gledišta. Kroz priču pripovjedač se fokusira na doživljaje nekolicine ljudi koji kasnije formiraju jednu kompaktnu grupu koja funkcioniše kao “porodica iz nužde”. Osim same fantastične epidemije radnja se vrlo malo odvaja od realističkog prosedea, a nekada postaje veoma naturalistična.

Ako se uporedi sa drugim romanima koji tematizuju problem epidemije, kao što su Kamijeva Kuga i Pekićevo Besnilo, vidimo određena odstupanja u tretiranju teme. Važan dio radnje pomenutih romana je pokušaj odgonetanja lijeka i borba protiv same bolesti, koja sa sobom nosi određenu simboliku borbe čovječanstva za preživljavanje. Kod Saramaga ove borbe nema. U određenom trenutku se tek pominju naučni simpozijumi o novoj bolesti, ali više od toga se ne ulazi u njenu prirodu. Ironično je to što je jedan od glavnih junaka okulista, jedan od onih koji je prvi oslijepio. U karantinu u kojem se nalazi, i sam nesposoban da vidi, njegova profesija potpuno gubi smisao, jer ne može nikome pomoći da progleda, a kao doktor za oči postaje najbespotrebniji predstavnik svoga zvanja. Takođe, za razliku od pomenutih romana, Sljepilo opisuje bolest koja ne ubija, već koja oduzima jedno od najvažnijih čula, zbog čega ljudi moraju naći novi način preživljavanja. Umjesto epidemije kao bolesti Saramaga više zanimaju mehanizmi čovječanstva za preživljavanje i prilagođavanje novoj situaciji.

Roman se zapravo može podijeliti na dva dijela. Prvi prati doživljaje prvih zaraženih ljudi u karantinu, a drugi opisuje zemlju nakon što je čitavo stanovništvo oboljelo od sljepila. Junaci romana u prvom dijelu organizuju novi svijet. Među stanovnicima karantina stvaraju se odnosi koji se baziraju na međusobnoj koristi, inteligenciji, snazi i moći. Jedna od najpotresnijih etapa jeste trenutak se javlja grupa zaraženih koja posjeduje pištolj. Svoju moć nasilnici prvo koriste da bi drugima oduzeli sve što je vrijedno, ali i da bi sve porcije hrane uzeli sebi. Kasnije odlučuju da traže od žena seksualne usluge da bi dobile hranu. U drugom dijelu junaci se prilagođavaju novonastalom postapokalipitčnom svijetu koji ima svoje zakonitosti, različite od onih iz karantina. Nesposobni da išta izrade, ljudi su postali nomadi po gradu, hodaju od prodavnice do prodavnice u grupama i traže jestive namirnice. Od ovih primjera razlikuje se starica koja asketski živi, zaključana u stanu i koja iz svog vrta svaki dan uzima kokoške i zečeve čije meso jede sirovo. Ono što je zajedničko u oba dijela jeste pitanje preživljavanja u novim okolnostima, i pitanje razlike između dobra i zla. Da li je dozvoljeno da čovjek ubije ili žrtvuje druge ljude da bi spasio sebe i svoje najbliže? Sa pitanjem junaci romana se ne suočavaju samo jednom.

Saramago svojim likovima ne daje imena. Ovo je osobina i njegovih drugih djela. Neimenovanjem zemlje se s jedne strane povećava utisak fikcionalnosti i alegoričnosti, ali se takođe ističe univerzalnost priče. Ona se mogla desiti bilo kad i bilo gdje. Isto tako junaci bez imena mogu biti svako i niko. Ipak, Saramago umije da svim važnijim likovima da karakter različit od drugih, iako im ne daje ime. Umjesto toga on ih naziva prema nekim njihovim karakteristikama. Pomenutog okulistu naziva ljekarom. Njegova supruga se naziva ljekareva žena. Pored njih junaci su prvi slijepac, žena prvog slijepca, razoroki dječak, djevojka sa tamnim naočarama i starac sa crnim povezom. Poveznica ovih likova je to da su svi od prvog slijepca zaraženi u doktorovoj ordinaciji. Bitan je izbor karakteristika prema kojima se likovi razaznaju. Ljekar je imenovan prema svojoj profesiji, koja u datim okolnostima ne znači ništa. Djevojka sa tamnim naočarama, razoroki dječak i starac sa crnim povezom su imenovani prema predmetima ili osobinama vezanim za oči. Time se pokazuje ironičnost, ali i vezanost ljudi za vid.

Od pomenutih likova ističe se doktorova žena, koja je jedina sačuvala moć vida. Moglo bi se reći da je ona lik koji je najbliži ulozi protagoniste, iako to postaje sticajem okolnosti. Kao što se ne objašnjava uzrok bolesti, tako se do kraja romana eksplicitno ne objašnjava ni uzrok njene imunosti. Ovo je jedna od mnogih zagonetki koje Saramago svjesno ostavlja čitaocu da odgonetne. Ipak, ono što nju posebno ističe je njena požrtvovanost. Na početku priče laže da je oslijepila kako bi pratila svoga muža u karantin. U toku romana njena uloga balansira između vođe i sluškinje ostalih junaka. Na neki način ona postaje majčinska figura svima koji zavise od nje i njenog čula vida. Ona je takođe nosilac najtežih moralnih dilema i krivica za njihovo razrješenje. Kroz nju se može postaviti i pitanje položaja žene u društvu. Dok muškarci sa oružjem koriste svoju moć za samozadovoljavanje na štetu drugih, ljekareva žena konstantno pomaže drugima pa čak i na sopstvenu štetu. Svoj imunitet ona krije, u dogovoru sa mužem, svjesna da bi postala slušknja čitavom karantinu i kasnije gradu. Ona je lik vođe koji od svog položaja ne dobija nikakvu moć, već dužnost da brani druge.

Opisani elementi ukazuju na to da Saramago koristi fantastičnu epidemiju kako bi preispitao prirodu savremnog čovjeka i društva. Bez čula vida, ljudi su postali bespomoćna stvorenja na nivou životinja, osuđena na to da preživljavanjem samo odgađaju svoju neminovnu propast. U takvim okolnostima postavlja se pitanje koliko je čovjek moralno biće i kako ljudi kao zajednica funkcionišu. Zaraženi su izgubili čulo vida, ali su ostali ono što su do tada bili. Bolest je ogolila sve njihove vrline i mane, kao i vrline i mane samog čovječanstva. Nedostaci kolektiva ogledaju kroz nedostatke pojedinaca. Ljudi su i u bolesti sačuvali osobine laži, prevare, nasilja, ali takođe posjeduju osjećaj etičnosti, požrtvovanosti i zajedništva.

 

 

________________________________________________________________________________________________________

 

Literature and epidemics

The Blindness by José Saramago

Written by: Fedor Marjanović

The fear of the unknown is one of the main human characteristics. When fear becomes global, it shows the true face of humanity. Epidemics and pandemics that bring us one step closer to death are some of the most important tests of human kind. Most of all, they brighten the struggle for survival. Mass diseases are an interesting topic which allows the authors to analyse their societies and express their opinion about humans and life.

The text series “Literature and Epidemics” starts with one of the probably most unusual literary epidemics, with José Saramago’s novel The Blindness. The disease is interesting because it is absolutely the product of the writer’s imagination. The disease of blindness. The infected people distinguish themselves from a normal blind person by seeing dense whiteness instead of darkness, as if they dived into sea of milk. Blindness starts spreading without any explanation in an unnamed country. Soon the government decides to quarantine the ill to stop the disease from spreading. The infected and those who are suspected of being infected are sent to an abandoned sanatorium, where they have to survive in inhumane conditions, guarded by military troops.

This isn’t the first time Saramago tells fantastic story like this as one of the most famous representatives of magical realism, beside Marquez, Borges, Cortazar etc. Still, there are some differences in his and Marquez’s treatment of magical realism. While the Columbian Nobel prize winner describes fantastical events as if they were mundane, Saramago begins from a fantastic premise, but unfolds a realistic set of motions. The story of the novel Death with Interruptions takes place in a country where people suddenly stop dying. The fantastical basis is a starting point for Saramago to see how it effects politics, economy and corruption. No matter how unbelievable the beginning of the cataclysm is, its consequences are presented very realistically and given scenarios are very probable.

The Blindness has many similarities with above-mentioned novel. Death with Interruptions could be also read as an epidemic novel. Both stories take place in unnamed countries, the characters are also unnamed, they start from a fantastic event which changes the way of living of the citizens and has global consequences. While Death starts from a universal standing point and later evolves into an intimate love story with explicit fantastical elements, in The Blindness the author choses a middle ground between the universal and individual perspective. The narrator focuses on experiences of a group of people that later becomes a family out of necessity. Except the fantastical elements, the epidemic story is very realistic in its events and is often even naturalistic.

In comparison with other works that focus around mass disease, such as The Plague by Albert Camus and The Rabies by Borislav Pekić, it is evident that Saramago approaches the topic differently. Pekić and Camus focus their attention on finding the cure and fighting the disease, which is symbolic of humanity’s battle for life. Saramago excludes this battle. There is a point where a scientific symposium dedicated to new disease is mentioned, but we never get more information about it. Ironically one of the protagonists is oculist, one of the first people that went blind. In quarantine his profession becomes pointless, because of his inability to help anyone and as an eye doctor he is useless. Also the disease in The Blindness doesn’t kill, but takes away one of the most important senses, so that people have to find a new way of living. Instead of epidemic, Saramago is more interested in the mechanisms of the survival of the human species and the adjustment to a new situation.

The novel can be divided in two chapters. The first follows the series of events in quarantine for the blind, while the second describes the state of society after everyone went blind. In the first chapter, characters themselves are organizing the new world. Relations between the inhabitants of quarantine are based on mutual benefit, intelligence, strength and power. One of the most upsetting arcs in this story is the arrival of a group of blind men with a gun. The bullies use their power to take everything valuable from other inhabitants of quarantine and to confiscate all the food for themselves. Later they decide to rape the women in exchange for food. In the second chapter, the characters are trying to adapt to a new post-apocalyptic world and its laws, which differentiate themselves form laws of quarantine. Unable to make anything happen, people have become nomads in their own town, and they walk from store to store, trying to find something eatable. The only exception is an old lady who lives an ascetic life, locked in her apartment and eats the raw flesh of chickens and rabbits from her garden. Both chapters share the theme of survival under new circumstances and the question of difference between right and wrong. Can a person kill or sacrifice others to save their own life and the life of his beloveds? The heroes face this question more than once.

Saramago’s characters are unnamed. Not giving the name to a country where the story is happening strengthens the fictive and allegorical nature of the text, but it also highlights its universality. This could happen anytime, anywhere. Characters without names could also be anyone. Still, the more important characters are fleshed out as a persons and are labelled by specific characteristics. The oculist already mentioned is simply called doctor. His wife is named by her matrimonial status, namely the doctor’s wife. There is also the first blind man, the first blind man’s wife, the girl with dark glasses, the old man with black eye-patch and the boy with a squint. All of them got the infection from the first blind man in the doctor’s ordination. The choosing of labels is also important. The doctor’s profession during the epidemic is worthless. The girl with the dark glasses, the old man with the black eye-patch and the boy with a squint are specified by objects or states related to their eyes. Besides the irony, this is the way of showing characters attachment to lost eyesight.

The doctor’s wife is the only person that hasn’t been affected by the mysterious disease. She is the closest to the role of a main hero, although she becomes this by conjunction of circumstances. As the cause of disease was never explained, her immunity remains a mystery. Saramago purposefully leaves this riddle unsolved for the readers. She is highlighted by her devotion to others. In the beginning of the story she lies that she is infected, so she could follow her husband in quarantine. Here role balances between the roles of a leader and a servant. Symbolically she becomes a mother figure to other characters and also deals with the hardest moral decisions in the novel. She also represents the status of a woman in society. While man with a gun uses his power to indulge himself by hurting others, the doctor’s wife constantly helps others even if it hurts her. Her immunity is hidden, as agrees with her husband, so she wouldn’t become a servant to whole quarantine and city. She is a leader whose position brings no power but only the duty to defend and take care to those around her.

In his literary project, Saramago uses a fantastic epidemic to ask questions about the nature of modern man and society. Without seeing, people have become helpless beings on the level of animal, damned to delay the inevitable downfall by surviving. In this case, we wonder how much of morality is there in humans and how do they function as a community. The infected lost their eyesight, but they are still what they were until then. The disease only striped their virtues and flaws. The deficiencies of the collective are mirrored in deficiencies of an individual. In sickness people have maintained their ability to lie, to cheat, to be violent, but they also posses the virtues of ethics, devotion and togetherness.

 

Dešavanja oko mise za žrtve Blajburga, planirane za sutra 16. maja u sarajevskoj Katedrali, su još jednom pokazali sveprisutnost historijskog revizionizma.

Sama misa kao vjerski obred nije tema našeg saopćenja, jer se radi o slobodnom korištenju vjerskih prava zagarantovanim Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim aktima kojih je BiH potpisnica.

Srž problema jeste širi od same mise kao vjerskog obreda, a to je činjenica da je misa samo mali dio veće slike koja predstavlja širok proces i trud da se dešavanjima na Blajburgu i stradanjima koja su uslijedila u sedmicama nakon toga opravda genocidna politika Nezavisne Države Hrvatske koja je rezultirala smrću stotina hiljada nevinih žrtava.

Taktika historijskog revizionizma jeste stavljanje u istu ravan zločinaca i žrtava namjenski genocidne politike čiji je cilj bio istrebljenje određene etničke, vjerske, nacionalne, rasne ili druge grupe tako što će za stradanja žrtava se iznalaziti nevjerovatna opravdanja ili se izražavati sumnja u vjerodostojnost dokaza, dok će se sa druge strane zločinac pokušati staviti u poziciju pravednog borca za svoj narod.

Takve primjere historijskog revizionizma na našim prostorima, nažalost, možemo pronaći skoro svakodnevno, pa se tako nalaze negiranja ili umanjenja Holokausta, žrtava Jasenovca, Sajmišta, rehabilitacija i revitalizacija lika i djela Draže Mihailovića kroz redovno okupljanje pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, rehabilitacija i imenovanje škola po kontroverznim ličnostima poput Mustafe Busuladžića  kao i negiranja genocida u Srebrenici i  žrtava sudski presuđenih zločina u Višegradu, Foči, Prijedoru, Zvorniku i drugim mjestima.

Historijski revizionizam nije jedinstven za ovo područje, naprotiv, prisutan je u svim dijelovima svijeta.

No, činjenica jeste da u najvećem dijelu Evrope, da bi se odbranila istina i utvrđene činjenice te smanjila mogućnost manipulacije istinom, postoji čvrsto zakonsko uporište u vidu zakona o zabrani fašizma i fašističkih obilježja.

Nužnost postojanja takvog zakona u legalnom sistemu Bosne i Hercegovine je očigledna. Sa usvajanjem tog zakona u kompletu sa zakonom o zabrani negiranja genocida, doći ćemo u mogućnost adekvatnog odgovora sudskih vlasti na dugogodišnju kampanju revizionističkog pristupa dešavanjima iz 1941-1945 kao i 1992-1995.

Naravno, sam zakon nužno trebaju popratiti i aktivnosti u polju edukacije i javnog informisanja kako bi se široj javnosti, a naročito mladim ljudima mogle predstaviti utvrđene činjenice koje će, kada jednom budu usvojene, predstavljati prepreku lažnim vijestima te kao najbitnije, temelj za iskreno intenziviranje procesa pomirenja zasnovanog na činjenicama.

Iz tih razloga, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH pokreće program “Antifa 2.0” gdje ćemo sa savremenim metodama odgovoriti na savremene pojavne oblike fašizma i historijskog revizionizma kroz javne nastupe te edukativne i kulturne aktivnosti u Bosni i Hercegovini.

Pored ovosedmičnog objavljivanja edukativnih tekstova naših aktivista na društvenim mrežama Inicijative, u subotu 16. maja, kao odgovor na još jednu pojavu historijskog revizionizma, naši aktivisti će u centru Sarajeva dijeliti letke sa simboličnim porukama hitne potrebe zakonskog regulisanja i sprečavanja historijskog revizionizma. To će istovremeno biti i poziv na odgovorno djelovanje političara bez obzira na nacionalnu i stranačku pripadnost jer je antifašizam temeljna ljudska vrijednost koju dijelimo svi kao evropski građani.

Fuad Avdagić,

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH

_______________________________________________________________________________________________________

 

Youth Initiative for Human Rights in Bosnia and Herzegovina starts the program “Antifa 2.0”

 

Dear all,

The events surrounding the Mass for the victims of Bleiburg, planned for tomorrow, May 16th, in the Sarajevo Cathedral, once again showed the ubiquity of historical revisionism.

The Mass itself as a religious rite is not the topic of our statement, because it is about the free use of religious rights guaranteed by the Constitution of Bosnia and Herzegovina and international acts to which BiH is a signatory.

The crux of the problem is broader than the Mass itself as a religious rite, and that is the fact that the Mass is only a small part of the larger picture that represents the broad process and effort to justify the genocidal policies of the Independent State of Croatia which resulted in the deaths of hundreds of thousands of innocent victims.

The tactic of historical revisionism is to equate criminals and victims of a deliberately genocidal policies aimed at the extermination of a certain ethnic, religious, national, racial or other group by finding incredible justifications for the victims’ suffering or doubting the credibility of the evidence, while on the other hand, the criminal tries to put himself in the position of a righteous freedom fighter for his people.

Unfortunately, we can find such examples of historical revisionism in our area almost on daily basis, so we can find cases of denial or diminution of the Holocaust, victims of Jasenovac, Sajmište, rehabilitation and revitalization of the character and work of Draža Mihailović through regular gatherings of members of “Četnički Ravnogorski pokret” movement, rehabilitation and naming of schools for controversial figures such as Mustafa Busuladžić as well as denial of the Srebrenica genocide and victims of convicted crimes in Višegrad, Foča, Prijedor, Zvornik and elsewhere.

Historical revisionism is not unique to our area or region. On the contrary, it is present worldwide.

However, the fact is that in most parts of Europe, in order to defend the truth and established facts and reduce the possibility of manipulating the truth, there is a strong legal basis in the form of laws banning fascism and fascist features.

The necessity of the existence of such a law in the legal system of Bosnia and Herzegovina is obvious. With the adoption of that law, complete with the law on the prohibition of genocide denial, we will be able to have adequate response of the judicial authorities to the long-standing campaign of a revisionist approach to the events of 1941-1945 and 1992-1995.

Of course, the law itself must be accompanied by activities in the field of education and public information in order to present to the general public, especially young people, established facts that, once adopted, will be an obstacle to false news and, most importantly, a basis for sincere intensification of fact-based reconciliation processes in Bosnia and Herzegovina.

For these reasons, the Youth Initiative for Human Rights in BiH launches the program “Antifa 2.0” through which we will respond with modern methods to current manifestations of fascism and historical revisionism through public appearances and educational and cultural activities in Bosnia and Herzegovina.

In addition to this week’s publication of educational texts of our activists on YIHR BiH’s social network profiles, on Saturday May 16th, in response to another phenomenon of historical revisionism, our activists will distribute leaflets in the center of Sarajevo with symbolic messages of the urgent need for legal regulation and prevention of historical revisionism. At the same time, it will be a call for responsible action by politicians, regardless of their nationality or party affiliation, because anti-fascism is a fundamental human value that we all share as European citizens.

 

Za 16.maj 2020.godine najavljena je komemorativna misa za nastradale na Bleiburgu koja će se održati u sarajevskoj Katedrali umjesto, kako je rečeno, u Austriji zbog trenutne situacije sa pandemijom koronavirusa.

Misu će predvoditi nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.

Tako da ćemo usred Valterovog grada, usred ove pandemijske situacije, imati tužnu sliku jedne vjerske zajednice koja obilježava, sa podrškom i pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske, inače članice Europske unije, konačni slom kolaboracionističkih i fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.

Kao i za sve što se dogodilo u bližoj i daljnoj historiji ovih prostora, postoje oprečna mišljenja (u zavisnosti od političkog spektra kojem pisac pripada) o tome šta se desilo u završnim danim Drugog svjetskog rata i naravno o samom broju nastradalih.

Činjenica jeste da su se sa krajem Drugog svjetskog rata i sa definitivnim vojnim i političkim padom nacističke Njemačke, razne jedinice, vojske i pokreti, kao i pojedinci koji su tokom rata aktivno sarađivali sa okupatorskim snagama prateći povlačenje njemačkih trupa i bježeći pred napredovanjem partizanskih snaga, se povlačili prema Austriji gdje su, prateći šablon raznih njemačkih vojnih formacija, nastojali doći do britanskih ili američkih snaga kojima su se htjeli predati, ne želeći “pasti u ruke” sovjetske Crvene armije ili domaćih oslobodilačkih snaga.

Zanimljiva je činjenica da su u zajedničkom povlačenju i konačnom dolasku u Bleiburško polje, nedaleko od Klagenfurta u austrijskoj Koruški, skupa se našli ustaše, domobrani, srpski i crnogorski četnici, slovenački domobrani i slovenački belogardejci kao i šarolika svita zvaničnika i službenika svih mogućih kolaboracionističkih pokreta i ideja. Uz to, u koloni je bio znatan broj civila, što članova porodica pripadnika vojnih kolaboracionističkih snaga, što civila koji su, što iz ubjeđenja ili straha od padanja u partizanske ruke ili zbog toga što su bili natjerani da krenu zajedno sa vojskom.

Njihove nade za sretno i mirno angloameričko zarobljeništvo raspršene su kada im je predaja odbijena, jer su saveznici prethodno postigli dogovor da se kolaboracionisti isključivo imaju predati svojim državama porijekla, pa su tako ruski “vlasovci” i kozaci predate sovjetskim snagama, a šarolika svita “naših” kolaboracionista je predata snagama novoformirane Vojske Jugoslavije.

U sveopćem haosu koji je vladao tih dana, s obzirom na veliki broj ljudi koji su se nalazili u koloni, znatan broj poznatih zločinaca i istaknutih funkcionera se uspio izvući i raznim kanalima (veliki broj i preko svećenika Katoličke crkve) doći do južnoameričkih ili drugih zemalja koje su  im pružile gostoprimstvo.

Sa druge strane, veliki broj (razni historijski izvori i historičari navode cifre od 45 do 300 hiljada) vojnika, službenika i civila je predate u zarobljeništvo jugoslovenskim snagama.

U nadolazećim danima, historijska je činjenica, veliki broj (oko kojeg opet nema sveopćeg konsenzusa te se opet barata ciframa od 20 do 150 hiljada) kolaboracionista ali nažalost i civila je stradao u pogubljenjima, dok je najveći broj na kraju stigao svojim kućama nakon odsluženih kazni.

Sa ljudske strane, svakako da se osuđuje stradanje ma i jednog nedužnog civila, ali (i ovdje zaista postoji potreba za to ali) 85 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i ovih dešavanja izuzetno je jasna slika i razlika između onog što se dogodilo i onoga što raznorazne desničarske organizacije pokušavaju prikazati.

Pa se tako zanemaruje činjenica da je u šarolikoj gomili kolaboracionista bilo i Slovenaca pa i četnika, nego se ovo pokušava prikazati kao smisleni osvetnički čin usmjeren isključivo ka Hrvatima i hrvatskom narodu, zanemarujući pritom brojnost i snagu narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj.

Čak se i kolona zarobljenika, koja je od današnje slovenačko-austrijske granice išla skoro do Makedonije gdje su se zarobljenici usmjeravali ka svojim logorima i prisilnim radnim centrima, označava kao Križni put, pokušavajući time napraviti paralelu sa Križnim putem kojeg je Isus prošao do Golgote gdje je, po kršćanskom vjerovanju razapet. Time se, sa jako ružnom namjerom, nastoji povezati gomila zločinaca okrvavljenih ruku sa nekim ko je širio poruku mira i ljubavi.

Historijski revizionizam, kako za sukobe nastale raspadom Jugoslavije devedestih, pa tako i za Drugi svjetski rat je prisutna pojava, kako kod nas tako i u cijelom svijetu, te je u neku ruku razumljivo kada se historijski revizionizam podstiče od strane desničarskih i ekstremno desničarskih organizacija i stranica.

Međutim, opasno je ali prije svega i tužno kada se revizionizam podstiče i kada se nastoje pogrešne poruke o vrlo jasnom ishodu i istini o Drugom svjetskom ratu izmijeniti i sukobljene strane izjednačiti od strane vjerskih organizacija.

Tužna je činjenica da je određeni broj Crkvenih zvaničnika i svećenika preko crkvenih kanala prebacivao kolaboracioniste i naciste pa su tako, između ostalih, i Pavelić i Eichmann i drugi uspjeli završiti u Argentini i drugim zemljama.

Tužna je činjenica da se godinama u organizaciji Crkve organizuje komemoracija na Blajburgu, baš kao što je tužno što pripadnici svećenstva Katoličke crkve dočekuju presuđene ratne zločince poput Darija Kordića.

Nadasve je žalosna ali i opasna činjenica da se ovogodišnje komemoracije održavaju pod pokroviteljstvom službenog organa jedne članice Europske unije i to članice koja u ovom momentu presjedava istom organizacijom.

A činjenica koja ljuti jeste da se jedna ovakva komemoracija održava u gradu Valtera, u našem gradu Sarajevu, koji nije niti će ikada biti ono Sarajevo ispod Trebevića koje je Ante Pavelića, kako su željele ustaše u svojim pjesmama.

Žao nam je što zvanična Crkva ovo organizuje u našem gradu.

U skladu sa vjerskim slobodama, svaka vjerska organizacija ima pravo da organizuje molitve kako i za  koga želi, pa je tako i Katolička crkva slobodna, te stoga ovdje nema apsolutno prostora za bilo kakve pozive za zabranu.

Ono što mi možemo jeste pozvati na savjest Crkve, na savjest uvaženog Kardinala Puljića, da ne organizuje molitve i mise koje ne šire Isusove poruke mira i ljubavi.

Inicijativa mladih za ljudska prava će mirnim protestom, koji ćemo najaviti policijskim organima, i uz poštivanje svih mjera epidemiološke zaštite, izraziti svoje protivljenje planiranoj misi i iskazivanju pijeteta ustašama i ostalim kolaboracionistima svjesni istine i prave (i ispravne!) strane historije.

 

Za kraj, organizatori su naveli da su prinuđeni komemoraciju organizovati u drugim gradovima zbog novonastale situacije sa pandemijom, pa će eto i ta najavljena misa u Katedrali Svetog Srca Isusova biti održana u okolnostima kakvim zahtijeva i sadašnja epidemiološka situacija.

Sva sreća, jer možda bi nekom palo na pamet da nema pandemije, da usput ubaci u Zetru i neki Thompsonov koncert, da se eto prigodnom koreografijom sjetimo tih nedužnih stradalih vojnika…

 

 

Fuad Avdagić,

Inicijativa mladih za ljudska u prava u BiH

 

 

 

 

 

Jučer je održana tematska sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija posvećena Bosni i Hercegovini u okviru koje je naša direktorica, Irena Hasić, imala priliku da se obrati Vijeću sigurnosti i da tom organu predstavi Inicijativu i rad naše organizacije kao i stanje i potrebe mladih ljudi i stanje ljudskih prava u našoj zemlji.

Na slijedećem linku nalazi se kompletna jučerašnja sjednica, a obraćanje naše direktorice je na početku, nakon obraćanja Visokog predstavnika Valentina Inzka:

http://webtv.un.org/search/bosnia-and-herzegovina-security-council-open-vtc/6154759909001/?term=&lan=english

Danas je u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija održana tematska sjednica posvećena Bosni i Hercegovini. Ponosni smo sto možemo reći da je, pored podnošenja izvještaja Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, naša direktorica, Irena Hasić imala priliku da se obrati ovom značajnom organu.
Irena je Vijeću sigurnosti predstavila Inicijativu mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini kao i naše aktivnosti, a također poslala je bitnu poruku u kojoj je naglasila potrebu značajnijeg angažovanja međunarodne zajednice na procesu reformi i euroatlantskih integracija naše zemlje kao i potrebe pojačanog angažmana međunarodne zajednice u procesu jačanja i zaštite ljudskih prava i naročito položaja mladih u Bosni i Hercegovini. U ovom momentu, značajniji napori i rezultati u ovom polju su isključivo rezultat truda i rada nevladinog sektora i organizacija poput Inicijative te je stoga potreban i veći trud i rad zvanicnih BH i medjunarodnih institucija. Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH nastavlja borbu za osiguranje i poštivanje ljudskih prava i polozaja mladih ljudi u našoj zemlji.
Za više informacija o današnjoj sjednici, pogledajte stranicu Vijeća sigurnosti na: https://www.un.org/securitycouncil/content/what-security-council