Za 16.maj 2020.godine najavljena je komemorativna misa za nastradale na Bleiburgu koja će se održati u sarajevskoj Katedrali umjesto, kako je rečeno, u Austriji zbog trenutne situacije sa pandemijom koronavirusa.

Misu će predvoditi nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.

Tako da ćemo usred Valterovog grada, usred ove pandemijske situacije, imati tužnu sliku jedne vjerske zajednice koja obilježava, sa podrškom i pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske, inače članice Europske unije, konačni slom kolaboracionističkih i fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.

Kao i za sve što se dogodilo u bližoj i daljnoj historiji ovih prostora, postoje oprečna mišljenja (u zavisnosti od političkog spektra kojem pisac pripada) o tome šta se desilo u završnim danim Drugog svjetskog rata i naravno o samom broju nastradalih.

Činjenica jeste da su se sa krajem Drugog svjetskog rata i sa definitivnim vojnim i političkim padom nacističke Njemačke, razne jedinice, vojske i pokreti, kao i pojedinci koji su tokom rata aktivno sarađivali sa okupatorskim snagama prateći povlačenje njemačkih trupa i bježeći pred napredovanjem partizanskih snaga, se povlačili prema Austriji gdje su, prateći šablon raznih njemačkih vojnih formacija, nastojali doći do britanskih ili američkih snaga kojima su se htjeli predati, ne želeći “pasti u ruke” sovjetske Crvene armije ili domaćih oslobodilačkih snaga.

Zanimljiva je činjenica da su u zajedničkom povlačenju i konačnom dolasku u Bleiburško polje, nedaleko od Klagenfurta u austrijskoj Koruški, skupa se našli ustaše, domobrani, srpski i crnogorski četnici, slovenački domobrani i slovenački belogardejci kao i šarolika svita zvaničnika i službenika svih mogućih kolaboracionističkih pokreta i ideja. Uz to, u koloni je bio znatan broj civila, što članova porodica pripadnika vojnih kolaboracionističkih snaga, što civila koji su, što iz ubjeđenja ili straha od padanja u partizanske ruke ili zbog toga što su bili natjerani da krenu zajedno sa vojskom.

Njihove nade za sretno i mirno angloameričko zarobljeništvo raspršene su kada im je predaja odbijena, jer su saveznici prethodno postigli dogovor da se kolaboracionisti isključivo imaju predati svojim državama porijekla, pa su tako ruski “vlasovci” i kozaci predate sovjetskim snagama, a šarolika svita “naših” kolaboracionista je predata snagama novoformirane Vojske Jugoslavije.

U sveopćem haosu koji je vladao tih dana, s obzirom na veliki broj ljudi koji su se nalazili u koloni, znatan broj poznatih zločinaca i istaknutih funkcionera se uspio izvući i raznim kanalima (veliki broj i preko svećenika Katoličke crkve) doći do južnoameričkih ili drugih zemalja koje su  im pružile gostoprimstvo.

Sa druge strane, veliki broj (razni historijski izvori i historičari navode cifre od 45 do 300 hiljada) vojnika, službenika i civila je predate u zarobljeništvo jugoslovenskim snagama.

U nadolazećim danima, historijska je činjenica, veliki broj (oko kojeg opet nema sveopćeg konsenzusa te se opet barata ciframa od 20 do 150 hiljada) kolaboracionista ali nažalost i civila je stradao u pogubljenjima, dok je najveći broj na kraju stigao svojim kućama nakon odsluženih kazni.

Sa ljudske strane, svakako da se osuđuje stradanje ma i jednog nedužnog civila, ali (i ovdje zaista postoji potreba za to ali) 85 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i ovih dešavanja izuzetno je jasna slika i razlika između onog što se dogodilo i onoga što raznorazne desničarske organizacije pokušavaju prikazati.

Pa se tako zanemaruje činjenica da je u šarolikoj gomili kolaboracionista bilo i Slovenaca pa i četnika, nego se ovo pokušava prikazati kao smisleni osvetnički čin usmjeren isključivo ka Hrvatima i hrvatskom narodu, zanemarujući pritom brojnost i snagu narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj.

Čak se i kolona zarobljenika, koja je od današnje slovenačko-austrijske granice išla skoro do Makedonije gdje su se zarobljenici usmjeravali ka svojim logorima i prisilnim radnim centrima, označava kao Križni put, pokušavajući time napraviti paralelu sa Križnim putem kojeg je Isus prošao do Golgote gdje je, po kršćanskom vjerovanju razapet. Time se, sa jako ružnom namjerom, nastoji povezati gomila zločinaca okrvavljenih ruku sa nekim ko je širio poruku mira i ljubavi.

Historijski revizionizam, kako za sukobe nastale raspadom Jugoslavije devedestih, pa tako i za Drugi svjetski rat je prisutna pojava, kako kod nas tako i u cijelom svijetu, te je u neku ruku razumljivo kada se historijski revizionizam podstiče od strane desničarskih i ekstremno desničarskih organizacija i stranica.

Međutim, opasno je ali prije svega i tužno kada se revizionizam podstiče i kada se nastoje pogrešne poruke o vrlo jasnom ishodu i istini o Drugom svjetskom ratu izmijeniti i sukobljene strane izjednačiti od strane vjerskih organizacija.

Tužna je činjenica da je određeni broj Crkvenih zvaničnika i svećenika preko crkvenih kanala prebacivao kolaboracioniste i naciste pa su tako, između ostalih, i Pavelić i Eichmann i drugi uspjeli završiti u Argentini i drugim zemljama.

Tužna je činjenica da se godinama u organizaciji Crkve organizuje komemoracija na Blajburgu, baš kao što je tužno što pripadnici svećenstva Katoličke crkve dočekuju presuđene ratne zločince poput Darija Kordića.

Nadasve je žalosna ali i opasna činjenica da se ovogodišnje komemoracije održavaju pod pokroviteljstvom službenog organa jedne članice Europske unije i to članice koja u ovom momentu presjedava istom organizacijom.

A činjenica koja ljuti jeste da se jedna ovakva komemoracija održava u gradu Valtera, u našem gradu Sarajevu, koji nije niti će ikada biti ono Sarajevo ispod Trebevića koje je Ante Pavelića, kako su željele ustaše u svojim pjesmama.

Žao nam je što zvanična Crkva ovo organizuje u našem gradu.

U skladu sa vjerskim slobodama, svaka vjerska organizacija ima pravo da organizuje molitve kako i za  koga želi, pa je tako i Katolička crkva slobodna, te stoga ovdje nema apsolutno prostora za bilo kakve pozive za zabranu.

Ono što mi možemo jeste pozvati na savjest Crkve, na savjest uvaženog Kardinala Puljića, da ne organizuje molitve i mise koje ne šire Isusove poruke mira i ljubavi.

Inicijativa mladih za ljudska prava će mirnim protestom, koji ćemo najaviti policijskim organima, i uz poštivanje svih mjera epidemiološke zaštite, izraziti svoje protivljenje planiranoj misi i iskazivanju pijeteta ustašama i ostalim kolaboracionistima svjesni istine i prave (i ispravne!) strane historije.

 

Za kraj, organizatori su naveli da su prinuđeni komemoraciju organizovati u drugim gradovima zbog novonastale situacije sa pandemijom, pa će eto i ta najavljena misa u Katedrali Svetog Srca Isusova biti održana u okolnostima kakvim zahtijeva i sadašnja epidemiološka situacija.

Sva sreća, jer možda bi nekom palo na pamet da nema pandemije, da usput ubaci u Zetru i neki Thompsonov koncert, da se eto prigodnom koreografijom sjetimo tih nedužnih stradalih vojnika…

 

 

Fuad Avdagić,

Inicijativa mladih za ljudska u prava u BiH