Putujuća škola nacionalizama – Poziv za prijavu učesnika_ca iz Bosne i Hercegovine


Inicijativa mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) te poziva da se prijaviš za učešće na Putujućoj školi nacionalizama koja će trajati od 20. do  27. maja 2018. godine. Škola je jedinstvena prilika da zajedno sa učesnicima/ama iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i  Kosova proširiš svoje znanje kroz posjećivanje mjesta koja su usko povezana sa ne tako dalekom prošlošću.

Nacionalistička retorika i posvećenost kultu nacija dovele su do velikih sukoba na ovim prostorima. Veliki problem današnjice je što ni sa ove vremenske distance nismo svjesni posljedica tih sukoba, a još manje smo svjesni posljedica nacionalizma kao takvog.

Na ovom programu učestvovaće 15 mladih iz regiona koji će zajedno imati priliku da posjete mjesta koja se nalaze u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Škola je namijenjena društveno-politički aktivnim studentima i studentkinjama (19 – 24 godine) koji posejduju određeni nivo znanja o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Cilj nam je da ovim programom mladima omogućimo da se bliže upoznaju sa dešavanjima iz prošlosti na mjestima njihovog događanja uz posjete različitim organizacijama i udruženjima koji se bave posljedicama ratne prošlosti, te mjestima sjećanja.

Cjelokupna škola odvijaće se na engleskom jeziku, počevši od Beograda kao prve posjete do Sarajeva kao posljednje lokacije Škole. Ovaj poziv je namijenjen mladima iz Bosne i Hercegovine, a ukoliko si iz neke druge države iz regiona posjeti stranicu YIHR-a za svoju zemlju. Svim učesnicima/ama biće refundirani troškovi prevoza do Beograda i od Sarajeva, a tokom trajanja putovanja prevoz, smještaj i hrana su obezbijeđeni.

Ukoliko želiš da se prijaviš, molimo te da najkasnije 9. maja pošalješ sljedeće podatke na zlatan@yihr.org (u naslovu maila naznačiti “Prijava za Putujuću školu”):

  • ime i prezime,
  • godinu rođenja,
  • mjesto iz kojeg dolaziš,
  • mail i broj telefona, te
  • motivaciju za učešće.

Za sva dodatna pitanja se možete javiti na zlatan@yihr.org.

Smatraš li da su razlike u gledanju na prošlost nepremostive? Želiš li saznati više i upoznati nove perspektive onog što nam se dogodilo? Smatraš li da postoje činjenice oko kojih se možemo svi složiti? Želiš li omogućiti sebi i drugima bolju budućnost?

Na prostoru država nasljednica bivše Jugoslavije danas postoji više različitih formalnih i neformalnih verzija historije/istorije/povijesti o ratovima devedesetih godina. Ovi ratovi ostavili su nam u naslijeđe prekinute i uništene veze nekad povezanih društava. Naši političari nisu naučili lekcije iz tragedije ovih sukoba već njihovo manipulisanje prošlošću proizvodi nove netrpeljivosti, mržnju i nesigurnost za nas mlade i za nadolazeće generacije.

Međusobna nesnošljivost i neprijateljstvo u odnosima susjednih država i društava najveća je prepreka upravo mladim ljudima koji neopterećeno žele putovati, sarađivati i družiti se s vršnjacima bez obzira na njihovo državljanstvo, mjesto gdje su rođeni, jezik koji govore… Takođe, od nedostatka konstruktivnog ulaganja u odnose u regiji i problema koji iz toga proilaze, upravo će mladi imati najviše štete. Istovremeno, različiti pogledi na prošlost izazivaju probleme i unutar naših društava gdje se učenike, upravo zbog izbjegavanja dijaloga, dijeli u školama. Ovime se netrpeljivosti samo osnažuju i razlike produbljuju.

Stoga ovaj projekat provodimo s uvjerenjem da je stabilna i mirna budućnost temeljena na uzajamnom razumijevanju i opptem poštivanju civilizacijskih vrijednosti poput vladavine prava naša odgovornost koju smo spremni preuzeti.

Inicijativa ‘Prošlost se nastavlja’ nudi ti priliku da napraviš generacijski iskorak i zajedno s mladima iz regije učestvuješ u stvaranju novog pogleda na prošlost koja nas je do sada razdvajala. Ovaj program te stavlja u poziciju ko-autora/ko-autorice publikacije ”Zajednički narativi’’ i daje ti mogućnost učenja kroz studijske posjete mjestima u regiji, upoznavanje novih ljudi i diskusije sa ‘svjedocima vremena’ kao i istaknutim regionalnim i svjetskim stručnjacima za pitanja prošlosti, dijaloga i pravde.

Pridruži se timu od više od 100 mladih ljudi iz pet država koji će zajednički kritički sagledati postojeće mitove i zajednički poslati snažnu poruku političarima da su dijalog i saradnja mogući.

Tok projekta:

Bring Your Own History konferencija i treninzi

Projekat će započeti okupljanjem 120 mladih ljudi iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova na višednevnoj regionalnoj konferenciji pod nazivom „Bring Your Own History“ (Donesi svoju historiju/istoriju/povijest) na koji će svako ‘donijeti’ vlastita znanja i perspektive na događaje iz nedavne prošlosti stečene kroz društvo, porodicu i kontekst u kojem žive. Cilj seminara je da sudionici predstave neke dominantne narative te da kroz predavanja o historijskom dijalogu steknu nova znanja i iskustva, kako bi kritički sagledali svoj kontekst i svoju perspektivu, ali i perspektive drugih.

Radni seminar i studijska putovanja

Na kraju prvog seminara učesnici će se, zavisno od vlastitih interesa, podijeliti u više studijskih grupa i podgrupa, a za svaku će se održati poseban seminar kako bi detaljno uredili daljnji rad. Grupe će također, kroz organizovana studijska putovanja tokom projekta, posjetiti mjesta zločina i kršenja ljudskih prava o kojima će raspravljati i istraživati.

Rad na zajedničkim narativima

Učesnici će potom raditi na narativima o kontroverznim pitanjima iz nedavne prošlosti oko kojih su naša društva duboko podijeljena. Učesnike će se poticati da se u radu što više oslanjaju na utvrđene činjenice i relevantne dokumente te će im stručan tim biti na raspolaganju za vodstva, diskusije i sva pitanja vezana uz teme. Sasvim je moguće da se neće svi učesnici/e složiti oko pojedinih narativa ili njihovih dijelova. I to je u redu. Niko neće biti primoran da stane iza nečega s čime se ne slaže i u šta sam/a nije uvjeren/a. Stoga je moguće da ćemo za pojedine događaje imati više narativa.

Promocija rezultata rada

Cijeli proces susreta, dijaloga i studijskog rada bit će dokumentovan, a krajnji rezultat rada mladih – publikacija “Zajednički narativi” – biće javno objavljena i promovisana u svim državama u regiji.

Projekat će trajati do 4. mjeseca 2019. godine.

PRIJAVI SE:

Pozivamo mlade iz Bosne i Hercegovine u dobi između 18 i 23 godine, bez obzira da li su studenti ili šta studiraju, a koji su zainteresovani za učešće u inicijativi ‘Prošlost se nastavlja’, da se prijave slanjem biografije i motivacionog pisma (do 300 riječi) na rasim@yihr.org. Rok za prijave je do 14.3.2018. Najkasnije do 19.3. ćemo javiti rezultate prijava, odnosno jeste li primljeni za učešće u projektu. Ukoliko budete primljeni, planirajte učešće u cijelom procesu projekta, počevši s Bring Your Own History konferencijom koja će biti održana u Beogradu od 28. do 31.3.2018. godine. Svi troškovi učešća u projektu bit će pokriveni od strane organizatora. Molimo vas da prilikom prijave naznačite služite li se engleskim jezikom (u govoru i razumijevanju) i jeste li u mogućnosti pratiti predavanja na engleskom jeziku.

Ovaj projekat je razvijen kroz fellowship program Alliance for Historical Dialogue and Accountability Instituta za izučavanje ljudskih prava Univerziteta Columbia u New Yorku, SAD, provodi ga Regionalna mreža Inicijative mladih za ljudska prava u saradnji s organizacijom PAX for Peace iz Nizozemske uz podršku fondacije Robert Bosch iz Njemačke i Evropske komisije.

Inicijativa mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) poziva mlade političare i političarke da se prijave za učešće na trodnevnom trening-seminaru na temu zaštite od diskriminacije. Trening-seminar je posebno namijenjen vijećnicima_ama i odbornicima_ama u lokalnim predstavničkim tijelima motivisanim da se pitanjima diskriminacije bave u svojoj lokalnoj zajednici.

Ovaj trening-seminar ima za cilj učesnicima i učesnicama dati potrebne informacije o načinima djelovanja na lokalnom nivou u slučajevima diskriminacije iz perspektive lokalnih političkih predstavnika, te motivisati ih na takvo djelovanje u njihovom budućem političkom radu.

Teme koje će se obrađivati tokom trening-seminara kroz razgovore, predavanja, diskusije i radionice će uključivati zakonski okvir u oblasti diskriminacije u BiH i ulogu lokalne zajednice, mehanizme zaštite od diskriminacije i institucije od značaja, obrađivanje konkretnih i hipotetičkih slučajeva diskriminacije itd.

Uslovi za prijavu na trening seminar je da niste stariji od 35 godina, da imate mandat u nekom od lokalnih predstavničkih tijela u BiH (opštinska/gradska vijeća ili skupštine opština/gradova) ili da na drugi način dokazujete svoje aktivno političko djelovanje u lokalnoj zajednici (posebno u slučaju aplikanata_ica sa područja Grada Mostara zbog neodržavanja lokalnih izbora ili sa područja Brčko Distrikta BiH zbog specifišnosti ustroja lokalne zajednice), te da ste motivisani raditi na rješavanju slučajeva diskriminacije u svojoj lokalnoj zajednici u budućnosti.

Trening-seminar će se održati od 16. do 18. marta 2018. godine u Sarajevu. Događaj će početi u petak naveče (16.3.) i završiti u nedjelju do podne (18.3.). Zainteresovani se mogu prijaviti najkasnije do 4. marta 2018. godine popunjavanjem prijave na linku https://goo.gl/forms/dVHau4L7S8zExXE73. Osim individualnih prijava, organizacije članice regionalne Mreže stranačkih organizacija mladih (Political Youth Network – PYN) sa sjedištem u BiH će moći registrovati najviše po dva svoja predstavnika za učešće na trening-seminaru za šta će organizacije biti direktno kontaktirane.

Smještaj i hrana, kao i refundacija putnih troškova će biti obezbijeđena od strane organizatora. U slučaju da imate dodatnih pitanja, svoje upite možete slati na rasim@yihr.org.

Ovaj trening-seminar će biti realizovan u okviru programa “Jednakost za sve – Koalicija organizacija civilnog društva u borbi protiv diskriminacije”, kroz Program grantova u okviru kojeg Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH provodi projekat Proaktivno protiv diskriminacije. Projekat finansiraju USAID i Fond otvoreno društvo BiH.

Print

yihr logo

PYN_logo

The Youth Initiative for Human Rights in Bosnia and Herzegovina and Kosovo (YIHR BiH and YIHR KS) are organizing an exchange program targeting the issue of the visa regime, restrictions to freedom of movement and youth mobility in the region. The VISAthing Exchange Program consists out of two study visits, one to Prishtina and one to Sarajevo, and is targeting young people who are currently based in these two cities and willing to travel with their Bosnian/Kosovar travel documents.

Why VISAthing?

Since the establishing of the visa regime between Bosnia and Herzegovina and Kosovo (2012 and 2014), traveling from one country to another with documents issued by the two governments became a nightmare for almost everyone who wants to travel – individuals, tourists, those who visit relatives, organizers of exchange programs, professionals, even government officials. A lot of those quit of traveling because of the “visa thing”. The YIHR regional network and our activists tackled this issue a few times in the past, but now we want to show how this “visa thing” works in practice.

About the program

Participants will be introduced to the work of the YIHR regional network with a special focus on regional cooperation and get an insight on the visa procedures in both countries. Preparatory meetings at YIHR offices in Prishtina and Sarajevo will be held in the period of three weeks before the study visits during which participants will actively take part in the procedure of obtaining visas for both visits, their visit to the other city and the visit of the others to their city. This part of the program will be ongoing during November 2017.

Study visits to Prishtina and Sarajevo will last for four (4) days each, and will include historical and cultural orientation of the city and country, presentation of visa procedures made by participants, meetings with institutions in charge of visa issuing, meetings with politicians to discuss BiH-Kosovo relations and the state of regional cooperation, meetings with representatives of Bosnian/Kosovar community etc. The Prishtina visit is scheduled for November 27-30, 2017. The Sarajevo visit is scheduled for December 4-7, 2017.

Who can participate?

Participants should be able to attend the whole program, including preparatory meetings and both study visits – in Prishtina and in Sarajevo. Participants should be based in Prishtina or Sarajevo to be able to take fully part in the program. We are looking for senior undergraduate or recent graduate students in the field of law, political science, international relations or journalism, willing to travel with Bosnian or Kosovar travel documents and who show interest to deal further with the visa issue once the program is over. Field of studies will not be a selection criterion, so if you are not part of this target group, but you have a strong motivation, we encourage you to apply.

How to apply?

Those interested to participate can apply by sending their CV (max. two pages), motivational letter (max. one page) and at least one follow-up activity idea (one paragraph). All applications should be send in English not later than October 31, 2017. Prishtina-based applicants should send their applications to gjylymser@yihr.org. Sarajevo-based applicants should send their applications to rasim@yihr.org. Uncomplete applications and those send after October 31 will not be considered.

Want to know more?

If you have any questions related to the VISAthing Exchange Program or need more information, please contact Rasim Ibrahimagić at rasim@yihr.org (YIHR BiH) or Gjylymser Nallbani at gjylymser@yihr.org (YIHR KS).

Autorica: Tanja Javorina

Na prvom satu izbornog kolegija Psihologija rata i mira nas šačica studenata i studentica, koja se odlučila posljednji semestar studija baviti ovakvim temama, dobila je zadatak odgovoriti na dva naoko jednostavna pitanja: “Što je to rat? Što je to mir?” Danas, pet godina nakon tog uvodnog sata i ljeta provedenog na dvjema Školama drugačijih sjećanja u Bosni i Hercegovini, još uvijek nisam sigurna da imam odgovore na ta pitanja.

Moje zanimanje za rat(ove)

Škola drugačijih sjećanja regionalni je edukativni program koji provodi Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH s partnerskim organizacijama na temu pomirenja i suočavanja s prošlošću. Sastoji se od studijskih posjeta mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u BiH, kojima je cilj razmjena iskustava sudionika/ica s ljudima iz lokalne zajednice- aktivistima/kinjama, predstavnicima/ama vjerskih zajednica, povjesničarima/kama te žrtvama i svjedocima/kinjama. Moj najveći motiv za prijavu na školu su bile posljednje dvije skupine- žrtve i svjedoci/kinje. Nisam došla saznati činjenice jer one same ne oblikuju našu stvarnost. Nisam došla ni otkriti istinu jer je ona u ovakvom kontekstu produkt moći. Meni je bilo važno čuti osobne priče ljudi kojima je rat (ili ratovi) obilježio život. Što su doživjeli, čega se sjećaju, koliko su spremni podijeliti, što izostavljaju u kazivanju, s kakvim emocijama prepričavaju, podržavaju li ili opovrgavaju lokalne i nacionalne narative tim pričama i što nam njima žele poručiti. Došla sam slušati s namjerom da istinski shvatim potrebe onih koji su doživjeli trenutke potpune bespomoći i besmisla nanesenog zla- da ih se čuje, da im se da aktivna uloga u procesu izgradnje mira kojeg su dio.

(I) mene se tiče

Prva škola na kojoj sam sudjelovala održana je u istočnoj Bosni (gornjem Podrinju), a obuhvatila je Goražde, Foču i Višegrad, kao i lokalitete na širem području, poput Tjentišta, Jošanice i Rorova. Uz posjete mjestima zatočenja i stradanja, masovnim grobnicama i memorijalima organizirane su i projekcije filmova i večernje grupne diskusije. Druga škola se održala mjesec dana kasnije u Hercegovini, a obuhvatila je Stolac, Čavkaricu, Prebilovce, Široki Brijeg, Kruševo, Rotimlju, Grabovicu i Bradinu. Već prilikom predstavljanja sudionika/ica prve škole zapljusnula me bosanskohercegovačka stvarnost. Jedna sudionica je rekla da je njen razlog za prijavu na školu bila činjenica da se do sada nije imala priliku družiti s mladima druge nacionalnosti. Šokiralo me saznanje da je to uopće moguće u multietničkoj BiH! Zapravo, da je to 22 godine nakon završetka rata još uvijek moguće. Istodobno mi se činilo vrlo hrabrim što je svoje iskustvo podijelila s nama i što je, na koncu, to odlučila promijeniti.

U nastavku predstavljanja čula sam poznati stav da se mi mladi nemamo s čime suočavati jer nismo ništa krivi, nismo bili u ratu. Imamo. Razlog zbog kojeg smo i mi sudionice i sudionici suočavanja s prošlošću i razlog zbog kojeg postoje toliki programi baš za nas mlade je transgeneracijski prijenos traume. Nitko od nas nije ostao imun na protekli rat, pa ni oni koji su rođeni nakon njega. Oblikovali su nas roditelji, rođaci, susjedi koji su preživjeli rat, ali i sjećanja na one koji nisu. Oblikovao nas je jezik na kojem smo se školovali, podijeljene škole, nove etnički čiste zajednice, mediji te očita nemogućnost susretanja i upoznavanja s različitostima. Oblikovala nas je šutnja da se 5 kilometara od našeg mjesta dogodio zločin koji su počinili “naši”, zbog kojeg neki “njihovi” jednako pate. Zato mi jesmo ciljana populacija za suočavanje s prošlošću.

Izgradnja mira je pitanje povjerenja

Tijekom obje škole primijetila sam da se mnogi sudionici/e fokusiraju na informacije o tome što se, kada i kako dogodilo te da svaki razgovor s pripadnicima/ama zajednice završava pitanjima o procesuiranju netom spomenutih zločina. Možda je razlog akademski interes za pravo, politologiju, novinarstvo i sl., no družeći se s njima i osluškujući njihove potrebe da se već jednom razriješi ta zamršena prošlost i da se krene naprijed, čini mi se kako misle da će se to razrješenje i početak budućnosti dogoditi kada se donesu neke presude, kada počinitelji/ice zločina dobiju zaslužene kazne. To je svakako važan korak, ali nikako nije dovoljan. Ljudi nisu stradali samo od pojedinačnih osoba, već od kolektivnih nacionalnih identiteta iskorištenih za mobilizaciju, od straha i nepovjerenja u susjeda s kojim su do jučer pili kavu, od podložnosti autoritetu u situaciji koja je nejasna i neočekivana, od tuđih gubitaka i želje za osvetom, od prihvaćanja uloge promatrača/ica, od kolektivnog sjećanja na prethodni rat, od velikih ideja i “malih” ljudi. To nijedna sudska presuda ne može popraviti. A upravo to je razlog zašto je rat u BiH još uvijek dio svakodnevnih razgovora.

Kolektivno sjećanje u službi nacionalizama

Svako mjesto koje smo posjetili u istočnoj Bosni i Hercegovini ima spomen-obilježje stradalima. Često bih stala ispred spomenika ili ploče i zapitala se čemu on zapravo služi ako su ga postavili pripadnici/e zajednice koja sada čini etničku većinu u tom mjestu i to isključivo stradalima iz svoje etničke zajednice. Odaje li se time počast žrtvama, opominje li se buduće generacije da se takvo nešto ne smije ponoviti ili podsjeća one koji su preživjeli da ne zaborave tragediju? Ako komemoraciji prisustvuju samo “naši”, nije li glavna poruka toga spomenika: “Ne zaboravimo što NAM se dogodilo”?

Zašto se prešućuju bošnjačke žrtve u Muzeju Stare Hercegovine u Foči? Zašto nema imena srpske djece na Spomeniku ubijenoj i nastradaloj djeci 1992.-1995. u Goraždu? Sjećaju li se Bošnjaci/kinje Grabovice? Sjećaju li se Hrvati/ice Prebilovaca? Sjećaju li se Srbi/kinje Viline Vlasi? Dolaze li se pokloniti i tim žrtvama? Ako je odgovor ne, onda su ovakve škole itekako potrebne kako bismo dokinuli nekulturu selektivnog sjećanja.

Ne diraj mi u nas

Osjetila sam među sudionicima i sudionicama obje škole potrebu za dijalogom, tolerancijom, suradnjom i izgradnjom zajedničke budućnosti, a svjedočila sam i tome kako se lako sklizne u generalizaciju kada druga osoba dirne u nečiji narativ. Kao da neka nevidljiva ruka nacrta granicu i aktivira ono veliko sigurno MI u koje se možemo mirno ušuškati. Ono nas štiti kada smo sami, zadovoljava našu potrebu za prihvaćenošću, a mi ga zauzvrat ukrašavamo najljepšim epitetima kako bismo održali pozitivnu sliku o samome/oj sebi- mitovima o zajedničkom podrijetlu, iluzijama superiornosti vlastitog kulturnog nasljeđa, pričama o povijesnim nepravdama nad “nama” i moralno opravdanim obranama od “njih”. No, to MI lako odbacujemo kada nam ne ide u korist. MI smo žrtve (čak i kada nismo), ali MI nikako nismo počinitelji/ice zločina nad nevinima. Ako postoje nepobitni dokazi za takvo nešto, onda su to učinili oni ekstremni, nestabilni, divlji pojedinci/ke među nama koje zapravo ni ne možemo staviti u to zajedničko MI. U prilog tome ide i rečenica sugovornika iz Kruševa: “Uvijek je bilo budala u ratu.” Stavljajući te izrode roda svoga na sam rub grupne pripadnosti, štitimo sliku o sebi, opravdavamo svoja nedjela, zadržavamo status (veće) žrtve i, što je najopasnije, hranimo uvjerenje da samo loši ljudi čine loše stvari.

Otkud rat?

Slušajući ljude iz ovih krajeva, nailazila sam na neobično mnogo pasiva u pričama koje su vrvjele događajima. “Rat je došao”, “kost je bačena među nas”, “bit će rata, mi smo takvi” samo su neke izjave u kojima sam vidjela kako su bespomoćnost s jedne strane i nepreuzimanje odgovornosti s druge, zakopale te ljude u pozicije šutljivih promatrača/ica, žrtava vlastitih zlih sudbina i objekata za političku manipulaciju. Rat se kao NLO poslan od stranih sila spustio na zemlju i ničim izazvan okrenuo dojučerašnju braću i sestre, koji su živjeli u miru i slozi, jedne protiv drugih. Nitko nije vjerovao da će biti rata, a opet su se svi sjećali zločina iz prethodnog u kojem su baš oni bili žrtve, pa nije neobično da se dogodio. Nitko nije kriv i svi su krivi. Nitko nije pobjednik, ali svi nešto slave.

Rat je i ženskog roda

Znate li tko je Dušanka Vujasić? Ona je osoba čija se priča pojavi negdje na začelju pripovijesti o ratu. Ili se uopće ne pojavi jer nije prikladna za dominantne nacionalne narative. Zašto? Istražite sami. Ona je isto tako jedna od stotina tisuća žena koje nisu dobile priznanja za sve što su učinile u posljednjem ratu da bi ovo stanovništvo u BiH danas uopće postojalo. Ne samo da se priča o njima, a ne s njima, nego se sustavno propušta govoriti da su žene u ratu preuzele tradicionalno mušku ulogu glave obitelji i postale hraniteljice te je preživljavanje obitelji više ovisilo o njihovoj snalažljivosti, odricanju, žilavosti i kreativnosti nego o vojnicima s puškama. One su smirivale djecu kad bi padale granate, prale odjeću u hladnoj rijeci, nosile humanitarnu pomoć nekoliko kilometara preko brda, spremale kašice od keksa kojima je iskoristivost prošla sedamdeset i neke, pomagale bolesnima i ranjenima, spontano se udruživale i međusobno osnaživale, demonstrirale protiv militarizacije i nacionalizma, čuvale, podučavale i branile. Istodobno je rat kao izrazito patrijarhalni fenomen oduzeo ženama prava izborena ranije. Ali toga nema kada u tražilicu upišete “žene u ratu”. Kao ni spomenika njima u čast u bilo kojoj državi ovih prostora.

“I mirna Bosna

Možda bih mogla definirati rat, ali mir mi je još uvijek jako apstraktan pojam. Ne znam postoji li on uopće ili je to vječna težnja za nečim što je bolje od tolerancije u kojoj se trpi i suživota u kojem se živi pored druge osobe, a ne s njom. Neki sugovornici/ice su nam rekli da u njihovim sredinama nema problema, da svi žive mirno. Meni ipak sinonim za mir nije nestanak gotovo 20% Srba/kinja iz općine Stolac i više od 50% Bošnjaka/inja iz općine Višegrad (usporedba popisa stanovništva iz 1991. i 2013.g.) koji malo tko problematizira. Ne sumnjam da je bolje nego prije deset godina, ali promatrajući imena sudionika/ica obiju škola, bilo je teško ne primijetiti raširenost onih koja su uglavnom i tradicionalno muslimanska, što me nije uvjerilo da je zastupljenost različitih iskustava etniciteta u raspravama o izgradnji mira postignuta. Ima mladenačkog bunta i velike želje za propitivanjem i promjenom, ali ima i straha o pričanju o zločinima vlastite grupe ako s “druge” strane nema nekoga tko će istodobno učiniti isto. Mir nije “ako, onda”. Mir je unutarnja odluka da ću rane koje nosim pretvoriti u ožiljke proradom traumatskih iskustava s onima kojima svjesno odlučim vjerovati, a imaju slična iskustva kao ja. Mir je usmjerenost na slušanje bez osuđivanja i pokazivanje empatije, na uzajamni razvoj odnosa povjerenja, na nenasilno rješavanje sukoba (a ne izbjegavanje sukoba) i na brigu o potrebama SVIH. A to znači prepoznati da neke osobe u mojoj zajednici imaju malu ili nikakvu mogućnost govoriti o svojim iskustvima te da ja mogu i trebam iskoristiti svoju privilegiju što sam dio većine i stvoriti siguran prostor u kojem će to moći učiniti. Nije to velikodušnost ni žrtvovanje, već pitanje osobne odgovornosti za društvo u kojem živim. Govoriti i ponavljati o patnjama “drugih” znači vremenom ih pretvoriti u kolektivno sjećanje jer ono što se ponavlja postaje dostupnije u pamćenju. Neka na prvom mjestu to budu toliko česte, a toliko rijetko i ispod glasa ispričane pozitivne priče iz rata, kada smo ispod krutih etničkih etiketa jedni u drugima (ipak) vidjeli ono najvažnije – čovjeka. Neka to budu ženske priče.

* Tanja Javorina je magistra psihologije iz Zagreba. Tijekom studija zainteresirala se za teme međugrupnih sukoba, pomirenja i psihosocijalne podrške nakon traumatskih iskustava. Kroz neformalne programe stjecala je znanja i iskustva na području ljudskih prava, izgradnje mira, suočavanja s prošlošću, feminizma, LGBT aktivizma, izbjeglištva i radništva.  Posvećena je podizanju društvene svijesti o potrebama i iskustvima marginaliziranih grupa, s posebim interesom za međuetničke odnose na području bivše Jugoslavije.

** Škola drugačijih sjećanja je ljetni edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava lokalne zajednice, aktivista_kinja za ljudska prava, predstavnika_ca vjerskih zajednica, historičara_ki, žrtava i svjedoka_inja o procesu pomirenja i suočavanja sa prošlošću. Iniciran od strane svojih aktivista i aktivistkinja, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR BiH) je ovaj program pokrenula 2014. godine s ciljem povećanja stepena upoznavanja mladih o događajima iz posljednja dva rata na području Hercegovine, a od 2017. godine se osim programa u Hercegovini organizuje i program u istočnoj Bosni – gornjem Podrinju. Aktivnosti Škole obuhvataju obilaske mjesta stradanja, lokacija masovnih grobnica, koncentracionih logora, vjerskih objekata, mezarja i grobalja, spomenika i memorijala, a u vezi sa ratnim zločinima iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine, povezujući iskustva zajednica sa šireg područja jedne regije. Od 2016. godine je Škola regionalnog karaktera, te se polaznicima i polaznicama iz BiH pridružuje i manja grupa iz susjednih zemalja – Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Autorica: Azra Husarić

Pretražujući pozive za edukacije preko ljeta, jedan mi je privukao interesovanje, svojim nazivom, kao i svojim motivom. Škola drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni… Čuj drugačijih sjećanja, čuj u Istočnoj Bosni. Prvo, zašto bi neko želio da se forsiraju drugačija sjećanja, nije li potrebno forsirati priču o jednoj istini? Drugo, kakva ratna dejstva u Istočnoj Bosni? Da budem iskrena, sada me je sram što nisam znala za sve te zločine koji su se desili u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini…

A sve je počelo jednom prijavom i frustracijom svojim neznanjem

Škola drugačijih sjećanja je ljetni edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava, tačnije drugačijih sjećanja. Škola obuhvata posjete mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine.

Prva Škola drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni – gornje Podrinje trajala je od 26. do 30. jula na lokalitetima šire okoline Foče, Goražda i Višegrada, poput Tjentišta, Miljevine, Jošanice, Rorova, različitih muzeja i drugih mjesta.

Moj dolazak u Goražde je već pun predrasuda, jer još ni samu vožnju do tamo nisam u potpunosti ”svarila”. Ali dajem priliku školi, nadajući se potajno da ću već prvog dana saznati pregršt informacija o ratnim dejstvima na tom području, o presudama, o konkretnim podacima i brojkama.

Kad ono…

Škola drugačijih sjećanja je upravo to kako se zove. Slušate potpuno različite priče, različita svjedočenja o istim događajima. Slušate potresne priče osoba koje su direktno ili indirektno sudjelovale u ratnim dejstvima. Ako ste došli, kao ja, po tačne podatke, nećete ih dobiti. Ali dobit ćete sve ono što sami iz udobnosti vaše stolice ne možete saznati na internetu, iz fakultetske klupe od profesora još manje. Saznat ćete sve o narativu stanovnika tih lokaliteta, iz jasnih svjedočenja tih sagovornika vidjet ćete srž problematike tog područja.

Škola drugačijih sjećanja

Svaka rečenica, nesiguran pogled, traženje podrške očima sagovornika, shvatit ćete da se narativ ostavlja u amanet naraštajima upravo usmenom predajom. Ako u prvi mah pomislite da niste dobili nikakve informacije, onda ste se prevarili. Jer kada neko izostavi ključnu informaciju, to vam je najbolja informacija koju možete dobiti. A naročito o samom narativu tog područja. Na kraju dana shvatim, došla sam na školu drugačijih sjećanja kako bih učila o ratnim zločinima koji su se desili u mojoj domovini, o svemu onome što ne mogu saznati kroz formalno obrazovanje. I znate šta, uspjela sam!

Ne usuđujem se tvrditi da je obrazovni sistem u cijeloj Bosni i Hercegovini zakazao kada je u pitanju tema rata, ali u dijelu gdje ja živim, u Tuzlanskom kantonu, itekako jest. Krenuvši od historije iz osnovne škole, pa do srednje, sve što sam uspjela saznati o ratnim dejstvima u mojoj državi ticalo se okupatora i, naravno, proslavljenih bitki tokom Drugog svjetskog rata. Iz udžbenika historije nakon Drugog svjetskog rata ćete saznati da se desio rat i da je trajao od 1991. do 1995. godine. Ne mnogo više od toga.

Jer kada obrazovni sistem zakaže, ljetne škole uskaču!

Student Političkih nauka u Sarajevu, Muhamed Tucaković, kao jedan od učesnika, ali i domaćin škole drugačijih sjećanja u Hercegovini ističe da, iako je iz Stoca, nije znao za mjesta zločina koja su posjećena tokom škole, ili je znao minimalno. Za nedostatak informacija najviše krivi sredinu, koja većinu tih zločina smatra tabu temom, ali i obrazovni sistem. ”Kroz formalno obrazovanje u Bosni i Hercegovini o ratnim dejstvima se ne može naučiti skoro ništa, za primjer mogu navesti obrazovanje u mom kantonu, u  kojem sam za 12 godina obrazovanja uspio dobiti samo  minimalne informacije. Smatram obrazovni sistem za jednog od vodećih krivaca za nedostatak informacija među mlađim naraštajem. U drugu ruku, temu poput ove teško je uvrstiti u nastavni program, ali to nije dovoljan razlog da se uopšte ne pokušava  i nastavi ignorirati.”

Muhamed Tucaković

Nikola Kandić, diplomirani pravnik iz Bileće, kroz  formalno obrazovanje također nije imao priliku da uči o ratnim dejstvima na području BiH za vrijeme proteklog rata. ”Jednostavno, sadržaji vezani za taj period istorije su u institucijama koje sam pohađao zabranjeni odlukom Visokog predstavnika. I još uvijek imam nejasan stav o tome, da li je to dobro ili ne. Naime, sa jedne strane mislim da se djeci trebaju dati određene informacije o proteklom ratu, no s druge strane nisam siguran da li je društvo, ali i stručna javnost spremna napraviti takav sadržaj koji bi na jedinstven način tretirao žrtve i počinioce, bez favorizovanja određenih “strana”. Učeni smo da istoriju pišu pobjednici, no ja ih ne vidim, mislim da nakon posljednjeg rata postoje isključivo žrtve, a pobjednika nema (ili možda ima, u vidu ratnih profitera i političkih “elita” koje održavaju vještačko stanje krize i sukoba posljednjih 25 godina). A možda bi se nastavni sadržaj trebao kretati u smjeru osude rata kao pojave, i uz spominjanje stratišta i žrtava, pojave ratnog bogaćenja, stanjem u zemlji nakon rata i slično, bez nekih generalnih osuda.”

Još uvijek je prerano za Annu Frank

Škola drugačijih sjećanja nam je pružila upravo to, podatke o stratištima za koja nismo mogli čuti kroz formalno obrazovanje, kroz medije ili još manje iz svoje lokalne zajednice. Dobili smo podatke pred kojim ne možemo i ne smijemo zatvoriti oči, a još manje tvrditi da se nisu desili. S tim podacima suočavanje s prošlošću počinje, a organizacije poput Incijative mladih za ljudska prava održavaju taj dijalog živim. Zahvaljujući prvoj školi drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni-gornje Podrinje, moja želja da nastavim istraživati o toj temi se nastavlja i prijavom na školu drugačijih sjećanja u Hercegovini.

Inicijativa i radi na pitanjima ratnih zločina i suočavanja s prošlošću iz razloga što obrazovni sistem ne vrši svoj dio posla, a i kada ga vrši čini to na potpuno pogrešan način. Već se svi pomalo osjećamo kao papagaji ponavljajući to da je obrazovni sistem u BiH vrlo fragmentiran, gdje je izvorna nadležnost prepuštena nižim administrativnim jedinicama do te mjere da se studenti istog studijskog programa ne mogu prebaciti na drugi Univerzitet u istoj državi, a praksa diskriminacije u obrazovanju u vidu segregacije u osnovnim i srednjim školama je već toliko puta ispričana priča. Sve ovo daje prostor da se izučavanje prošlosti drži u zatvorenim etničkim narativima i gdje je suočavanje s prošlošću nepoznanica, jer se o zločinima “svoje” strane ništa ne može ni čuti, ni vidjeti”, rekao nam je programski direktor Incijative mladih za ljudska prava u BiH i jedan od organizatora Škole drugačijih sjećanja, Rasim Ibrahimagić.

Rasim Ibrahimagić

On ističe da je dodatni problem to što nadležna ministarstva nerijetko odbijaju izdati saglasnost za ulazak u škole ako sa učenicima želite provesti aktivnosti koje u potpunosti ili djelimično propituju ustaljene etničke narative o ratu u BiH ili prošlosti uopšte. “U vezi s ovim smo doživljavali i različite apsurde i obrazloženja poput toga da ‘nije vrijeme dirati u još uvijek svježe rane’ kada smo pokušavali dovesti izložbu Anne Frank u neku od škola. Međutim, formalno obrazovanje će kad-tad morati preuzeti svoju ulogu u procesu suočavanja s prošlošću, jer iako neformalno obrazovanje obavlja veoma važan dio posla, bez ulaska u “sistem” ono se čini samo kao krpljenje rupa.”

Suočavanje s (ne)pisanom prošlošću

Jedna od ključnih tema u Bosni i Hercegovini je svakako suočavanje s prošlošću, naravno opet vaninstitucionalna. Ako mene pitate, ja se baš i nemam s čim suočiti, meni je potrebno samo da dobijem relevantne podatke i informacije kako bih mogla sudjelovati u dijalogu. A prošlost, ona bi trebala da doživi svoje pisano izdanje. S druge strane, iako je pojam suočavanje s prošlošću diskutabilan, one osobe koje uporno sprečavaju da se o ratnoj prošlosti razgovara, trebaju da prođu proces suočavanja, prvenstveno individualnog.

Ilija Gavrilović iz Beograda, učesnik škole drugačijih sjećanja u Hercegovini je nakon učešća veoma motivisan da se ovom temom bavi i dalje. ”Smatram da trebam čuti i o onome što se događalo na prostorima drugih država, a ne samo moje, Srbije. Smatram da kada govorimo o ratu u bivšoj Jugoslaviji treba taj rat posmatrati u celini, od Slovenije do Kosova, i da svako, pogotovo mladi, trebaju znati šta se događalo u susednim državama. Pogotovo kada govorimo o zločinima, ma koja strana da ih je počinila, prosto to je ljudski i samo na taj način, kada budemo otvoreno govorili o svemu što se dešavalo tada, nećemo doći u situaciju da se od zločinaca prave heroji, bez obzira iz koje države/nacije oni potiču. Zadovoljan sam onim što sam naučio tokom škole drugačijih sjećanja u Hercegovini. Ono što sam očekivao, to se i ispunilo. Nisam uopšte znao o Koštanoj bolnici i logorima HVO-a, kao i o Grabovici ili Čavkarici… ono što sam čuo o tim događajima me je dodatno podstaklo da se bavim ovim temama i siguran sam da ću daljnja istraživanja nastaviti u tom pravcu.”

Ilija Gavrilović

Kada uvidiš da su na suočavanje s pošlošću spremni oni koji se zapravo nemaju s čim suočiti, da su spremni posvetiti svoje vrijeme kako bi se društveni narativ pomjerio bar za ljestvicu gore, svjestan si da je došlo do ”guše”… Dvije decenije nakon završetka rata stvoren je ambijent čekanja da druga strana napravi prvi korak, a čekajući, otišli smo 22 koraka nazad, nazad u rat.

Rat u Bosni i Hercegovini nije stao i ne zna se kad će

Obilazeći lokacije na području Istočne Bosne, a kasnije i Hercegovine, uvidjevši narative koji su već odavno pustili korijene i ne misle otići, postala mi je jasnija rečenica da u Bosni i Hercegovini rat nikada nije stao. Dobro, možda nema oružja, ali nema ni mira, nema tolerancije i nema (su)života. Kao što sam već napisala, sram me je što nisam znala za sve te strašne zločine koji su se desili tokom rata 1991.-1995.. Ali ono čega me je više sram je neznanje o trenutnom “ratu” u Bosni i Hecegovini, o podjeljenosti, o destrukciji stanovništva, o ogoljenim i kršnim lažima koje su olako prihvaćene za istinu.

Sličnog mišljenja je i Vuk Vujišić, student političkih nauka u Podgorici i učesnik škole drugačijih sjećanja: ”Sa geopolitičkog stanovišta svjestan sam da je rat završen i male su šanse da u ovom trenutku dođe do nekog ponovnog ludila na Balkanu, samim tim i u BiH. Gledajući sa sociološkog aspekta, rat nije nikad završen, niti će biti u skorije vrijeme. Problem je što ne postoji integracija stanovništva, što i mladi ljudi koji nisu bili rođeni za vrijeme rata žive ratni život svojih porodica. Dovoljna su mi saznanja: da mladi ljudi nisu bili u susjednim gradovima zbog nekakve etničke podijeljenosti, da se mladi ne druže sa svojim vršnjacima druge nacionalne pripadnosti, da mladi Sarajlija nikad nije bio u Istočnom Sarajevu, da mnogi ne prelaze most u Mostaru, da je zajednički život mladog para koji potiču iz drugih entiteta skoro nezamisliv… sve su to stvari koje treba gledati kao veliki problem i treba se izboriti sa time.”

Vuk Vujišić

Tanja Javorina iz Zagreba, učesnica škole drugačijih sjećanja: ”Nakon što sam posjetila razna mjesta u okviru ovih dviju škola drugačijih sjećanja, shvatila sam da gotovo svako mjesto, svako selo, svaka veća zgrada u BiH ima svoju bolnu ratnu priču, bez obzira kojim identitetom su tamošnji ljudi ogrnuti. To samo pokazuje razmjere katastrofe koju su mnogi doživjeli. I svako to mjesto ima ili bi trebalo imati obilježje stradalima. To me navelo da razmišljam o sljedećem: Ako svaka žrtva zaslužuje biti zabilježena i zapamćena, ova zemlja postaje groblje spomenika. Ako te spomenike svakodnevno vidimo oko sebe, kakvu oni poruku šalju (Tko je odgovoran za sadržaj te poruke?) i s kakvim nasljeđem krećemo u budućnost? A ako imena ne stavimo na ploču, to ne briše činjenicu da je na tome mjestu počinjen zločin, da je ubijena nečija majka, brat, rođak ili prijateljica. No čak i onda kada postoje spomenici, a na njima su imena pripadnica i pripadnika samo jedne etničke grupe, bez obzira na istovremena stradanja druge grupe, čemu služi takav spomenik? Kakvu prošlost on bilježi? Čemu služe spomenici na kojima počast odaju samo “njihovi”? Je li to mir?”

Proces kada fetus postaje čovjek…

Za razliku od Istočne Bosne, Škola drugačijih sjećanja u Hercegovini se održava već četvrtu godinu za redom, a obuhvatala je širu okolinu Stoca, Čavkaricu, Prebilovce, Široki Brijeg, Mostar, Žitomsiliće, Grabovicu i Bradinu. Opet, za razliku od škole u Istočnoj Bosni, Hercegovina je bila nešto ”škrtija” s davanjem informacija, podataka, jasnih iskaza.

Muhamed Tucaković iz Stoca, bio je učesnik i na prethodnim školama u Hercegovini, te je na taj način jasno uvidio da Hercegovina uči i raste sa školom drugačijih sjećanja, svake godine, sve više. Na većini mjesta koje posjećujemo vidimo promjene, iz godine u godinu određena mjesta se više razvijaju poput Prebilovaca. Na nekim mjestima, tek nakon posjete škole počela su i redovna obilježavanja zločina, stanovnici su generalno opušteniji u kontaktu i lakše razmjenjuju informacije o zločinima. Što se tiče mladih, mislim da  se sa svakim novim učesnikom škole, priča iz ovih mjesta dolaze do novih mladih ljudi, najviše kroz samo djelovanje učesnika poslije škole. Mislim da se tu stvara jedan domino efekt, gdje, ako jednoj mladoj osobi otvoriš oči i ukažeš joj na ovu tematiku, ona će to isto ponoviti sa svojim poznanicima i tako će se informacija širiti. Za mene, to je jedan on najboljih načina da ovakve teme i ulaze među mlade.”

Da bi znao hodati, moraš prvo puzati. Ako su ovo počeci zajedničkog ”puzanja” ka istini, kakav će tek hod da bude… Iskreno i čvrsto vjerujem da u ovoj državi postoji još mladih koji ne bježe od ratne tematike, koji ne hrle u teme kiča i šunda kako bi bili ”spokojni”. Dozvolite da domino efekat učesnika škole drugačijih sjećanja dotakne i vas. Ali znate šta, ne vjerujte im na riječ, već istražite sami!

Učesnici/e Škole drugačijih sjećanja

O promjenama prouzrokovanih školom drugačijih sjećanja, Rasim Ibrahimagić govori: ”Za četiri godine se mnogo toga promijenilo. Školu drugačijih sjećanja treba shvatiti i kao proces u kojem tri strane prolaze kroz određenu promjenu. S jedne strane su organizatori programa koji iz godine u godinu dolaze do više relevantnih informacija o događajima i narativima iz prošlosti, ali i kontakata, ljudi koji mogu podijeliti neku priču. Sve to program čini iz godine u godinu boljim, kvalitetnijim i doprinosi ispunjenju svrhe organizovanja istog. S druge strane su sagovornici, ljudi iz lokalnih zajednica koje posjećujemo i s kojima se gradi međusobno povjerenje. Primjetno je da se ti ljudi iz godine u godinu sve više otvaraju i da od početnih šturih informacija koje ste vjerovatno mogli pročitati i na internetu isti ti ljudi danas pričaju detalje događaja, pominjući datume, pokazujući lokacije i imenujući učesnike dešavanja. S treće strane su polaznici i polaznice Škole od kojih ne možemo očekivati da će nakon 5 dana provedenih putujući iz mjesta u mjesto promijeniti svoje životne stavove iz temelja ili svoj aktivistički rad potpuno podrediti suočavanju s prošlošću. Cilj je da mladi ljudi shvate značaj propitivanja dominantnih narativa u zajednici iz koje dolaze i da po završetku Škole propitujući te narative učine nešto u svojoj zajednici što će doprinijeti suočavanju s prošlošću. To je ono što želimo postići. Nekada je rezultat vidljiv nakon par mjeseci, nekada nakon nekoliko godina.”

Možda je sebično od bilo koga tražiti da  učestvuje u školi drugačijih sjećanja, možda je i okrutno s obzirom da su izuzetno teške i osjetljive teme u pitanju. Oprostite mi na mojoj smjelosti da vam kažem da ova škola nije dostojna Vas, ukoliko se ne udostojite otići i poslušati sve te priče ljudi koji su smogli snage da to ispričaju.

Preuzeto sa karike.ba

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR BiH) poziva mlade iz Bosne i Hercegovine da se prijave za učešće u programu „Suočavanje s prošlošću – perspektiva druge generacije“ koji će se održati od 13. do 16. septembra ove godine u Vukovaru, Hrvatska. Program organizuje Inicijativa mladih za ljudska prava (Hrvatska) u saradnji sa Friedrich Ebert Fondacijom, Francuskim institutom u Zagrebu, Italijanskim institutom za kulturu Zagreb i Evropskim domom Vukovar. Na konferenciji će učestvovati 50 učesnika_ca iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Cilj konferencije je putem radionica, diskusija i predavanja predložiti konstruktivne prijedloge nastavnih politika o recentnoj prošlosti koje uključuju regionalnu perspektivu. Osim ućešća na konferenciji o perspektivama druge generacije u vezi sa suočavanjem s prošlošću koja će se održavati u Gradskom muzeju Vukovar, učesnici_e će imati priliku obići grad, prisustvovati projekcijama filmova, te će u sklopu programa posjetiti mjesta stradanja u Vukovaru, kao što su Spomen dom Ovčara i mjesto sjećanja Vukovarska bolnica 1991.

Kako bi se prijavili za učešće potrebno je zadovoljiti sljedeće kriterije:

  • imate između 18 i 26 godina,
  • zainteresovani ste za teme suočavanja s prošlošću u postkonfliktnim društvima i
  • do sada niste učestvovali u programima razmjene Inicijative mladih za ljudska prava.

Za prijavu je dovoljno poslati mail na rasim@yihr.org najkasnije 10. septembra (nedjelja) sa sljedećim podacima: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, mjesto iz kojeg dolazite, broj telefona i mail, te kratko pismo motivacije u kojem ćete obrazložiti zbog čega želite učestvovati. Odabrani_e učesnici_e će 11. septembra do 15.00h biti obaviješteni putem telefona o izboru, te se očekuje da po prijemu poziva potvrde učešće.

Smještaj i hrana tokom trajanja programa, te troškovi prevoza, su obezbijeđeni od strane organizatora programa. Prevoz za sve učesnike_ce će biti organizovan od strane YIHR BiH. Agenda programa dostupna je ovdje. Za dodatne informacije se obratite na rasim@yihr.org i nikola.puharic@yihr.org.

 

Courage gegen Fremdenhass e.V. (Berlin, Germany), Foyer d´Études Francaises (Drôme, France) and the Youth Initiative for Human Rights in BiH (Sarajevo, Bosnia and Herzegovina) are organizing a three-part training program for multipliers from Germany, France and Bosnia and Herzegovina, starting in autumn 2017 and ending in autumn 2018.

The aim is to qualify the participants to individually manage and implement youth projects that are adapted to the specific current and historical conditions of their local or national location. We are looking primarily for young people (between 18 and 35) from Sarajevo and surrounding, who are related to the topic of history in a professional, activist or volunteer manner.

Dates and places of the training:

  • Autumn 2017: Berlin/Würzburg, Germany
  • Spring 2018: Dieulefit, France
  • Autumn 2018: Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

The first training will be in Berlin and Würzburg (Germany) from October 29 to November 5, 2017. The official project language is English. Costs, including travel, accommodation and meals, will be covered through project funds by the Franco-German Youth Office (OFAJ).

Interested and want to apply?

Send an e-mail to both, tuene.ltd@web.de and rasim@yihr.org, with the following content: name, date and place of birth, address, e-mail and phone number, 2-3 sentences about your professional activities, and a few sentences about your motivation to participate. We will accept applications until August 28, 2017 (Monday, 23.59h).

For more information, please contact Anna Tüne (tuene.ltd@web.de).

Koliko Vas se zgrozi kada otvori svoj omiljeni web portal i pročita niz uvredljivih komentara, čak i na temu sporta? Da li si vidio/vidjela natpis uvredljivog sadržaja na zgradi pored koje prolaziš svaki dan  koji poziva na vjersku, nacionalnu netrpeljivost ili mržnju prema drugima i drugačijama?

Ukoliko želite to zaustaviti, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR BiH) uz podršku Civil Rights Defenders (CRD) te poziva da učestvujete na petodnevnom treningu „Prepoznaj govor mržnje“ koji će se održati u Sarajevu od 26. do 30. augusta 2017. godine.

Osobe koje se odluče prijaviti su obavezni prisustvovati na cijelom programu. Za učesnike/ce izvan Sarajeva bit će osiguran smještaj i hrana. Trening je namjenjen osobama koje su spremne intenzivno raditi i posvetiti pažnju predavanjima i vježbama, te koje vjeruju da bh. društvu trebaju promjene.

Trening će uključivati slijedeće module:

  • koncept i identifikacija govora mržnje
  • razlika između slobode izražavanja i govora mržnje
  • sudska praksa Evropskog suda za ljuska prava
  • izvještavanje o stanju ljudskih prava

Učesnici/e koji/e uspješno završe trening će dobiti priliku da izvještavaju o slučajevima govora mržnje u svojim zajednicama.

Svi/e zainteresovani/e mogu popuniti prijavnicu do 20.08.2017. godine (nedjelja) putem linka: https://goo.gl/forms/93z1Lr2vGCWjtyOb2.

Odabranim učesnicima/ama će biti dostavljen dnevni red i sve logističko-tehničke informacije do 21.08.2017. godine.

YIHR BiH snosi troškove prevoza, te obezbjeđuje smještaj, hranu i osvježenja tokom trajanja treninga.

Sva dodatna pitanja možete uputiti na semra@yihr.org.

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR BiH), uz podršku Foruma Civilna mirovna služba (forumZFD), Katoličkog komiteta protiv gladi i za razvoj (CCFD-Terre Solidaire) i Evropske komisije, organizuje četvrtu regionalnu Školu drugačijih sjećanja u Hercegovini od 20. do 26. augusta 2017. godine.

Šta je Škola drugačijih sjećanja?

Škola drugačijih sjećanja je ljetni edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava lokalne zajednice, aktivista_kinja za ljudska prava, predstavnika_ca vjerskih zajednica, historičara_ki, žrtava i svjedoka_inja o procesu pomirenja i suočavanja sa prošlošću. Škola obuhvata posjete mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine, povezujući iskustva zajednica sa šireg područja jedne regije.

Iniciran od strane svojih aktivista i aktivistkinja, YIHR BiH je ovaj program pokrenuo 2014. godine s ciljem povećanja stepena upoznavanja mladih o događajima iz posljednja dva rata na području Hercegovine, a od 2017. godine se osim programa u Hercegovini organizuje i program u istočnoj Bosni – gornjem Podrinju. Aktivnosti Škole obuhvataju obilaske mjesta stradanja, lokacija masovnih grobnica, koncentracionih logora, vjerskih objekata, mezarja i grobalja, spomenika i memorijala. Od 2016. godine je Škola regionalnog karaktera, te se učesnicima i učesnicama iz BiH pridružuje i manja grupa iz susjednih zemalja – Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

O ovogodišnjem programu u Hercegovini:

Škola drugačijih sjećanja u Hercegovini se realizuje u periodu od 20. do 26. augusta 2017. godine, tako što okuplja učesnike i učesnice 20. augusta u Sarajevu odakle sutradan ujutru kreće prema Stocu gdje je baza Škole. Škola potom nekoliko dana provodi u Stocu odakle se ide u obilaske lokaliteta širom Hercegovine, sve do povratka u Sarajevo 25. augusta, gdje se sutradan završavaju aktivnosti Škole.

U sklopu ovog programa učesnici i učesnice će imat priliku posjetiti širu okolinu Stoca, Čavkaricu, Prebilovce, Široki Brijeg, Mostar, Žitomsiliće, Grabovicu i Bradinu, te saznati više o neispričanim pričama iz ovoga kraja. Osim posjeta, biće organizovane i posebne projekcije filmova i tematske diskusije.

Kako se prijaviti?

Uslovi za prijavu učesnika i učesnica sa područja Bosne i Hercegovine:

  • Dobrodošli su svi učesnici i učesnice rođeni/e od 1990. do 1999. godine, a koji/e će na dan početka Škole biti punoljetni/e (imati 18 i više godina).
  • Ohrabruje se učešće oba pola, kao i ravnomjerna i ravnopravna zastupljenost učesnika_ca iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, što će biti jedan od kriterija izbora učesnika_ca.
  • Posebno se ohrabruje učešće učesnika_ca koji/e ranije nisu imali/e priliku učestvovati u programima koji se bave suočavanjem s prošlošću i tematikom ratnih zločina.
  • Prijave se najkasnije zaključno sa 10. augustom 2017. godine šalju na mail nedim@yihr.org, a prijava treba da sadrži: ime i prezime, datum rođenja, spol, mjesto iz kojeg dolazite, fakultet/školu, e-mail, broj telefona i motivaciono pismo (do 800 riječi).
  • Nepotpune i neblagovremene prijave neće biti uzete u razmatranje.

Najkasnije 15. augusta će svi/e prijavljeni/e biti obaviješteni/e o ishodu prijave. Za selekciju učesnika i učesnica iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore odgovorne su kancelarije Inicijative u tim zemljama.

Više informacija:

Tokom trajanja programa je učesnicima i učesnicama osigurana hrana, osvježenje, smještaj i prevoz. Preliminarni program Škole zajedno sa fotografijama iz prošlogodišnje generacije će biti objavljene prije zatvaranja poziva za prijavu učesnika_ca.

Za sve dodatne informacije nas možete kontaktirati putem telefona na broj 033 219 047 ili putem e-maila na nedim@yihr.org i rasim@yihr.org. Koordinatori Škole drugačijih sjećanja u Hercegovini su Nedim Jahić i Rasim Ibrahimagić koji su učestvovali u izradi, pripremi i realizaciji ovog programa 2014., 2015. i 2016. godine.

Iskusite jedan drugačiji pristup izučavanju procesa suočavanja sa prošlošću kroz pogled i priču onih koji su zločine preživjeli ili onih koji sjećanje na zločin nose preko priča prenošenih sa generacije na generaciju. Propitujte ovakav pristup, istražujte i saznajte više o događajima iz bliže i dalje prošlosti koji danas oblikuju odnose u našem društvu.