Alma  Mašić,  direktorica Inicijative mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine, o nominaciji za Vaclav Havel nagradu za ljudska prava, čije se zvanično objavljivanje očekuje krajem septembra u Strasbourgu, o novim mladim borcima i borkinjama  koji su među nama, o značaju domaće i regionalne razmjene mladih, te o tome u šta bi finansijeri koji zaista žele vidjeti rješenja u Bosni i Hercegovini trebali ulagati.

YIHRBH: Šta vama znači nominacija Inicijative mladih za ljudska prava za Nagradu Vaclav Havel 2015.?

Mašić:  Biti nominiran među tri finalista već je odličan uspjeh. Biti pored aktivistkinja iz Rusije i Avganistana je stvarno velika čast. To je na neki način kruna našeg dosadašnjeg rada,  jer i ono o čemu je Inicijativa prije 12 godina počela sanjati,  regionalni program razmjene mladih ljudi, i to se sad polako ostvaruje i sve dolazi na svoje mjesto.

Osim toga, ova nagrada potvrđuje moju tezu da je užasna šteta što donatori i ljudi koji podržavaju različite projekte u Bosni i Hercegovini ne shvataju u dovoljnoj mjeri važnost rada s mladim ljudima. Nekad je jako teško objasniti nekome da se rezultati tu ne postižu ni odmah ni za šest mjeseci, nego tek nakon određenog niza godina kada se znanja, vještine i iskustva mladih ljudi koji su prošli kroz naše programe odraze u njima samima na jedan divan način. Ja razumijem da je potrebno radit na reformama ustava i pravosuđa, ali se na kraju dana pitam za koga, ako nastavimo ovaj trend odliva mladih ljudi koji su često zanemareni programima formalnog obrazovanja.

Upravo mi stiže poruka od mame jedne od naših aktivistica: „Alma, hvala ti što si mi napisala za kćerku. Gledam ove slike gdje uče i tebe, pa ti si zmaj, mnogo mi je drago da bar znam da je u dobrom društvu, kad joj ja ne mogu puno više pružit“. Kad shvatite da su naši programi omladini često jedina zabava i druženje za ljetni raspust, jer im roditelji ne mogu priuštiti more ili planinu, onda razumijete da  je rad sa mladima važan, i zašto je nominacija za nagradu nama dobar vjetar u leđa na tom putu.

YIHRBH: Kako je izgledao vaš profesionalni put i zašto radite baš ovaj posao?

Mašić: Ja sam završila školu za prevodioce, to sam radila u ratu, s tim da sam tada više bila na ratnim linijama kad se prevozila humanitarna pomoć. Bilo je to dobro iskustvo u smislu da vidiš da su ljudi stradali na svim ‘stranama’, i to te predodredi za ono  šta ćeš raditi u budućnosti. Poslije rata sam se  suočavala sa posljedicama rata – nestale osobe, ekshumacije, identifikacije, dnk analize… Kad sam shvatila da se ne mogu stalno baviti samo prošlošću, logično mi je bilo da se posvetim budućnosti, mladim ljudima, da sva svoja znanja i iskustva pokušam prenijeti na njih. Mislim da se zbog toga bavim čime se bavim.

Istovremeno, ne bih voljela da mi za dvadeset godina opet imamo neki rat, a koliko ćemo biti ustrajni na putu mira,  to je sada pitanje nas samih, šta to mi možemo uraditi i kako možemo da doprinesemo očuvanju te ideje . Kroz Inicijativu mladih za ljudska prava mi edukujemo nove, mlade generacije koje su sutrašnji donosioci odluka, ministri i premijeri. I puno pažnje posvećujemo suočavanju s prošlošću i činjenicama iz bliske istorije, kao stvarima koje oni treba da znaju.

YIHRBH: Bh. realnost ima nekoliko pristupa pitanju šta mladi treba da znaju o prošlosti. Jedni tvrde da ne trebaju znati ništa o ratu, jer ih to opterećava, drugi uče selektivno, a treći smatraju da mlad čovjek treba sve spoznati sam, što ustvari radi Inicijativa. 

Mašić: Kada vam mladi ljudi govore o tome kako oni pristupaju temama iz recentne prošlosti, imate osjećaj da je sve to prilično nametnuto. I to je u suštini problem – mi nemamo izgrađenu kulturu sjećanja. Iz toga  proizilazi da mi još uvijek kao društvo nismo spremni da prihvatimo činjenice, još uvijek imamo to ALI, ‘da, jeste, ali’, ‘ali šta su oni nama’ i taj momenat relativizacije koje se u tom fenomenalnom ALI sakriva, dokazuje ustvari suštinu – da mi kao društvo još uvijek nismo zreli da se suočimo s činjenicama, pa se  20 godina vrtimo ukrug, umjesto da krenemo dalje.

Naš pristup nije jednostavan, obilazak koncentracionih logora na području Prijedora i priča sa preživjelim logorašima je prilično teška za mlade ljude. Ali da to ima smisla vidite kad oni čuju priče preživjelih i razgovaraju s njima, pa se preživjeli pokažu kao najbolji katalizatori razgovora o povezivanju mladih ljudi, o potrebi i važnosti međusobne ljubavi, pažnje, podrške i poštovanja. To je jedno divno  iskustvo.

Poenta je vrlo jednostavna – ti kao odgovorna i pametna mlada osoba čuješ priče sa obje strane, a mi ti vjerujemo da si na osnovu toga sposobna formirati vlasititi stav o tim pitanjima. I da upravo na taj način nećeš biti dio kolektiviteta. Tim prije što mladi ljudi sa kojima mi danas radimo nisu ni bili rođeni za vrijeme rata, niti se ičega sjećaju. I zašto bi  oni trebali da nose teret odgovornosti nečije prošlosti? Oni će biti odgovorni kada dođu na pozicije donosilaca odluka. A da bi to bili u mogućnosti, trebaju da znaju o svojoj prošlosti.

YIHRBH: Ko čini ekipu bh. Inicijative?

Mašić: Ekipa se sastoji od tri starija člana, koji su tu neko ko se bavi manje zabavnim stvarima i onim koje nekad mladi ljudi ne razumiju da je potrebno uradit – pisati projekte, izvještaje, finansije, tražiti novce za sve te njihove super ideje itd.  To smo Irena, Dinko i ja. Pridružio nam se i Tihomir, iz Inicijative Hrvatske. Onda imamo naše mlade članice koje su u suštini prešle sve stepenice unutar organizacije, od volonterki do voditeljica projekata. Sada one okupljaju mlade ljude, razgovaraju o bitnim temama, promoviraju Inicijativu i aktiviraju neke nove ljude. To su Beti, Aldijana i Melisa. Tu je i grupa od 10 do 15 mladih ljudi koji rade na svojim projektima. I naravno, široka mreža na društvenim mrežama kao što je  FB stranica, preko sedam stotina mladih ljudi koji na taj način dijele informacije i stvari korisne za njihov aktivizam.

YIHRBH: Na čemu se temelji rad Inicijative, šta su vam svih 12 godina bile vodilje, u prilično nestabilnim društvenim okolnostima?

Mašić: Mi to volimo reći stubovi, i u suštini, sav rad Inicijative odvija se u tri smjera. Prvi stub je mobilizacija mladih, njihovo aktiviranje, naročito u malim sredinama, i otuda kampovi u Kozarcu i Stocu. Nakon više godina rada, te kampove sa aktivistima i lokalnim neformalnim grupama ne organizujemo više sami, nego zajedno sa organizacijama koje su nastale iz tih kampova, i vrlo su aktivne u svojim zajednicama.

Drugi stub i okosnica rada Inicijative je neformalno obrazovanje. Na sve moguće načine pokušavamo dopuniti formalno obrazovanje koje mladi ljudi dobijaju u srednjim školama i na fakultetima, ali kroz ‘soft skills’ i teme koje se ne obrađuju u okviru formalnog obrazovanja. Tu prije svega mislim na škole koje organizujemo, Ljetna škola građanskih sloboda i aktivizma je jedan primjer. To je priča o identitetima, stereotipima, lokalnoj samoupravi, instrumentima EU, dokumentima koje je Bosna i Hercegovina potpisala i šta još treba uraditi na putu ka EU, Ustav Bosne i Hercegovine – znači, sve ono što mlada osoba treba  da zna da bi bio aktivan u društvu, da zna prepoznati probleme, pa onda i adekvatno reagovati.Za to mu je neophodno znanje.

Treći stub je suočavanje s prošlošću,  po metodama Inicijative – kroz kulturu i umjetnost, kako bismo privukli što veći broj mladih – Sarajevo Film Festival, Međunarodni teatarski festival MESS, do prošle godine festival Dani Sarajeva u Beogradu. Koristimo  niz kulturnih događaja, jer vjerujemo da je umjetnost univerzalan alat jer ona govori univerzalnim jezikom.  To je jedan od načina da mladima širimo svijest o važnosti kulture i takvog načina edukacije i izražavanja. Motivišemo ih da budu odgovorni mladi ljudi, koji posmatraju stvarnost oko sebe iz različitih kritičkih perspektiva kako bi bili aktivni i odgovorni građani i građanke u društvu.

YIHRBH: Kako je bilo na ovogodišnjem SFF Dokukorneru (SFF Docu Corner)?

Mašić: SFF i Docu Corner, ni nakon devet godina postojanja nisu ušli u rutinu, a ove godine bilježimo još jedan vrhunac. Svake godine pozivamo oko 50 mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine i regije, a ove godine ih je bilo oko 120, i to iz većine bh. gradova. Družili su se sa mladima iz regije: Srbija, Hrvatska, Makedonija i Crna Gora, te ekipom iz cijele Evrope koju je na SFF doveo Evropski antirasistički pokret EGAM (European Grassroots Antiracist Movement).

Ove godine, po riječima prisutnih na projekcijama, a i samih autora, režisera, producenata čiji su dokumentarni filmovi bili tema razgovora na dokukornerima, svi su bili potpuno oduševljeni nivoom zrelosti razgovora. Zato je Dokukorner jedinstvena stvar kada govorimo o filmskim festivalima. Naravno da postoje Q&A sesije prije ili poslije filma, ali da ste u mogućnosti da dva sata nakon premijere, kad se sve slegne, sjednete s mladim ljudima i svoj film pogledate iz druge perspektive – to je fascinantno iskustvo za ekipe filmova ali i mlade ljude, koji imaju priliku jasno, otvoreno i eksplicitno reći svoje mišljenje o filmu i temi koju on obrađuje. To na kraju ne bude samo razgovor o filmu, nego potakne jako plodnu raspravu o drugačijim pristupima određenim pitanjima u različitim državama. Iako je SFF prvenstveno mjesto zabave i druženja, ta dva sata Dokukornera dnevno nekad su bila premalo.

I ne bi mi bili mi da se ne trudimo upoznati mlade i sa činjenicama poput onih da SFF nije uvijek imao crveni tepih i zvučna imena, da su to nekada bili ljudi po podrumima, u ratu, koji su filmove gledali prkoseći tako na svoj način opsadi grada, nekom vrstom mentalnog otpora. I koliko god sve to skupa za vrijeme SFF-a i njima i nama bude iscrpljujuće, koliko god se ne spava, zadovoljstvo nam je da i dan danas primamo mailove od tih mladih ljudi, koji se zahvaljuju na tim danima, i kažu da su imali jedinstveno ljetno iskustvo.

YIHRBH: Zašto je važno raditi u bliskom partnerstvu sa lokalnim organizacijama?

Mašić: Zato što, prije svega, ne želiš da doživiš ‘evo došli ovi neki i Sarajeva pa će oni nama nešto tu’. Naš je pristup – prepoznati lokalnu potrebu, sjesti s ljudima i razgovarati, dogovarati se. Zato sada,  poslije pet godina kampa u Kozarcu imamo partnerske organizacije sa kojima mi svake godine sjednemo i kažemo ‘Šta ćemo ove godine, kako ćemo, mogli bi ovo uraditi na ovaj način i slično’, svi su otvoreni za konstruktivne ideje. Rezultat toga je da svaki put kad mi otvorimo pozive za kamp za dvadesetak ljudi iz gradova cijele Bosne i Hercegovine, dođe po sedamdeset – osamdeset aplikacija. Uspjeh kampa u Kozarcu sad nastojimo ponoviti i u Stocu, Školom drugačijih sjećanja. Već imamo tri neformalne omladinske grupe u Stocu, sa kojima aktivno sarađujemo i to nas čini sretnim i ponosnim,

YIHRBH: Nije lako pohvatati sve Inicijativine inicijative i aktivnosti, jer se stalno nešto događa. Šta je do sada obilježilo 2015. godinu?

Mašić: Pa recimo, prošle godine Inicijativa je postala međunarodno priznata i prepoznata kao aktivan i pouzdan partner, tako da smo u tom smislu realizovali dosta projekata Erasmus+, razmjena sa mladim ljudima iz Barcelone, zatim Memory Lab Junior za mlade ljude koji putuju zajedno sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama iz Njemačke, Francuske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Svake godine su u jednoj od tih zemalja i upoznaju se sa istorijom, te procesima suočavanja s prošlošću.

Zatim, aktivno učešće u mreži EGAM (European Grassroots Antiracist Movement), koja je ove godine na SFF dovela preko 30 mladih ljudi iz cijele Evrope, od Azerbejdžana, Turske, Rusije i Ukrajine, pa sve do Velike Britanije, Danske, Njemačke, Francuske, Italije itd. Mladi  Evropljani i  Evropljanke su po prvi put bili u Sarajevu, učili o njegovoj prošlosti, razgovarali s ljudima, upoznali kulturu i imali nezaboravnih deset dana.

I jedna od velikih stvari koja se dešava ovih dana, i vrlo smo uzbuđeni zbog toga, je saradnja sa američkom organizacijom Counterpart International, u okviru koje organizujemo studijsko putovanje za 36 mladih perspektivnih liderki i lidera iz Avganistana, koji su došli u Bosnu i Hercegovinu, većina njih po prvi put. Cilj nam je upoznati ih sa svim segmentima bh. društva i dati sliku funkcionisanja bh. sistema, da bi mogli steći ta komparativna znanja i vidjeti jesu li ona primjenjiva u njihovoj zemlji ili ne, u izgradnji boljeg i prosperitetnijeg Avganistana.

YIHRBH: Šta smatrate naročito vrijednim u proteklih 12 godina, tokom kojih se organizacija profilirala i uspješno pozicionirala na međunarodnoj sceni?

Mašić: Tek sad vidimo rezultate generacija koje su bile aktivisti i aktivistice 2009., 2010. godine. Skoro svi su do sad završili fakultete, magistrirali širom Evrope, vratili se u Bosnu i Hercegovinu, obnašaju funkcije u javnim institucijama, na nekim pozicijama gdje su u stanju da doprinesu svojim kombinovanim formalnim i neformalnim obrazovanjem i znanjem ka poboljšanju situacije.

Sama činjenica da smo uspjeli kroz naš i angažman tih mladih ljudi izgraditi pojedinke i pojedince koji su sada u mogućnosti da doprinesu, velika je stvar. Kroz sve njihove rezultate, mi dobijamo nadu da mladi ljudi dolaze, traže i zauzimaju svoje mjesto pod suncem, spremni da uzmu stvari u svoje ruke.

Mislim da dolaze nove generacije mladih ljudi, prilično svjesnih da ne mogu očekivati podršku ni od koga, i znaju da se sami moraju potruditi i učiniti nešto za sebe. To su generacije što odrastaju uz roditelje koji žive u konstantnom strahu da će izgubit i onaj posao koji imaju, za koji platu dobiju možda svaki treći – četvrti mjesec, koji rade i druge poslove, honorarno, da bi otplatili ratu kredita, tako da su u suštini ta djeca manje-više ostavljena sebi. Oni su morali izrasti u fajtere, to im je nekako prirodno.

Naravno, nije to tako uvijek divno i krasno,  ima tu i situacija jedan korak naprijed, tri nazad, pa se obeshrabriš. Ali onda se dese neke sjajne stvari koje te opet navedu da pomisliš da sve ima smisla, da im samo treba obezbijediti neku zajedničku platformu, što Inicijativa i jeste, da dođu sa svojim zamislima, idejama i ostvare se. Važno je koliko god im možeš izaći u susret, da im nešto omogućiš, a da pri tome podsjećaš na opšte dobro, opštu korist. I to je ta odlična kombinacija.

YIHRBH: Šta bi trebali finansirati oni koji žele rješenja za Bosni i Hercegovinu?

Mašić: Prije svega, programe razmjene mladih ljudi. Osim regionalnog, na kojem se neke stvari pomjeraju, poput osnivanja regionalne organizacije za mlade i fonda za razmjene, u čemu je Inicijativa vrlo aktivna, važno je da mi na tom svom nacionalnom nivou ohrabrimo mlade ljude da što više putuju unutar Bosne i Hercegovine. To je vrlo efikasan način za razbijanje predrasuda i stereotipa o drugačijima. E sad, koliko je to političarima i institucijama interes, jer time razbijaš stada i ne može se puno manipulisati, ne znam.

Ako mi želimo vidjeti prosperitet i perspektivu države, a svaka ozbiljna država u to planski ulaže, onda se moramo okrenuti edukaciji mladih. Na način da stvaraju vlastita mišljenja i perspektive, oslobađajući se narativa koji su im nametnuti u krugu porodice, škole, medija, religijskih zajednica i dnevnih politika. Stvarati od njih individue sa izgrađenim vlastitim mišljenjem i stavom.

YIHRBH: Šta je za vas aktivizam?

Mašić: Ono što mi radimo jeste, između ostalog, jedna vrsta političkog aktivizma. Jer nama i je krajnji cilj da imamo mlade ljude koji će se početi aktivno baviti politikom, ali ne na način ljudi koji vide politiku kao priliku za unapređenje i prosperitet samo u svojoj karijeri, pa kad dođu u neku političku partiju, klimaju glavom i govore ‘tako je, šefe’, ‘kako ti kažeš, šefe’. Naprotiv, da imamo mlade ljude koji će argumentovano i jasno objasniti svojim starijim kolegama i kolegicama neke nove pristupe, i tako sistem mijenjati iznutra.

Aktivizam se u suštini ne mora sastojati od velikih riječi i djela. Dovoljno je da u svom danu pomogneš nekome ili doprineseš nečemu. Pa značilo to da ćeš pokupit papire oko kante za smeće, prevesti staricu preko ceste ili pomoći dedi da ponese ceker uz stepenice, sve je to aktivizam.

Ti sitni gestovi pokazuju da si samosvjesna osoba, da razmišljaš o ljudima oko sebe, o svojoj okolini, činiš nešto što tebe ispunjava, a istovremeno pomaže drugima. Stvari koje svakodnevno srećeš, na koje obraćaš pažnju i pokušavaš da djeluješ. To je za mene aktivizam.