U stogodišnjoj historiji rudnika „Kakanj“, zaključno sa 2015. godinom, od ukupnog broja poginulih rudara, 56% su mladi ljudi starosti od 18 do 35 godina, govore podaci Zavoda za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine.

Drugim riječima, među ukupno 274 poginula rudara, bilo je 153 mladića.

Vjerovatno ne postoji niko ko barem jednom nije čuo o životu rudara i osjetio strahopoštovanje prema ljudima koji svaki dan, bez adekvatne opreme, silaze duboko pod zemlju. Ko su ti ljudi, šta ih tjera da rade takav posao u neljudskim uvjetima?

Tehnički, definicija je, iako štura i hladna poprilično jasna. Rudari (na radilištima podzemnog i površinskog kopa), iskopavaju i utovaruju razne mineralne sirovine poput uglja, rudača, korisnih materijala, itd..) koje se iz rudnika odvoze transportnom mehanizacijom.

U radu se koriste otkopnim alatima, bušilicama na komprimirani zrak, eksplozivnim sredstvima, krampama i utovarnim lopatama, strojevima za kopanje i utovar, transportnim trakama te utovarivačima i kamionima.

U Bosni i Hercegovini rudnici i rudari kao jedinstvena cjelina ovise jedni o drugima. No, nije svrha rudnika i rudara njihovo postojanje, zapravo oni su tu zbog nas. Ono što oni rade i za šta se žrtvuju  direktno utiče na kvalitet našeg života, naših standarda, jer bez njihovog rada – mi ne bismo bili ono što jesmo niti bismo imali sve ono što nas čini civiliziranima, krenuvši od električna energije, preko metalne industrije, pa sve do građevinarstva – sve su to grane privrede koje direktno ili indirektno ovise upravo o tim rudarima.

Radi više – naplati manje

Ali,  da li je nagrada za njihov rad adekvatna? Kako u stvari ti „podzemni ljudi“ žive? S prosječnom platom od 500 do 600 KM, ovi heroji „podzemlja“ jedva sastavljaju kraj s krajem i svakodnevno se izlažu opasnostima koje su nerijetko toliko velike da ugrožavaju i ono najbitnije – njihov vlastiti život.

Iako je njihov rad težak i opasan, sa svojim primanjima oni jedva izdržavaju svoje porodice, te tako u jame silaze ne samo opeterećeni fizičkim opasnostima, već i pod stalnim psihičkim pritiskom i stresom zbog aljkavosti uprava rudnika u našoj državi i njihove nezainteresiranosti da se ulože napori kako bi se  ovoj kategoriji poboljšaju standardi življenja.

U razgovoru sa sekretarom društva Amirom Numanovićem, saznali smo informacije koje bacaju potpuno drugačije svjetlo na cjelokupnu situaciju  rudarstvu u BiH. Naime,na pitanje o platama i povećanju istih, naš sagovornik je rekao sljedeće: “Plate rudara ne rastu zadnjih nekoliko godina, iako se pojačavaju norme i povećavaju kapaciteti, troškovi namirnica iz godine u godinu rastu. Uz to, rudari su izloženi mobingu od strane nadređenih direktora pa i samog Sindikata rudara F BiH ali i RS-a, ako njihova traženja nisu u skladu sa „procedurama“ sindikata, a koje su direktno diktirane od strane vlasti ili direktora.“

Zar zaista takve stvari mogu da se dešavaju ljudima koji svakodnevno rizikuju svoj život?  “Stanje jeste bolje, ali nije dobro. Najviše nas boli nepravda. Radnici sa manje rezultata imaju veću platu nego ljudi u proizvodnji”, riječi su rudara rudnika „Banovići“ Edhema Kunuzovića.

Iako je nezadovoljstvo rudara u BiH očito, sve što im se nudi su prazna obećanja i ništa više. Čak i nakon potpisivanja ugovora sa Elektroprivredom stanje rudara se nije drastično promjenilo.

Zaista poražavajuća činjenica je navoditi da su plate rudara porasle u odnosu na prošle godine tako što se u statistički obračun tih istih, osim plata rudara, uključuju i plate rukovodioca koje su nesrazmjerno veće. Usitinu, po našoj narodnoj – bilo bi smiješno, da nije žalosno!

Nekada su gušili bune, danas rudnike

Država i privatni sektor koji je povezan sa rudarstvom kao granom privrede mora konačno shvati da su potrebna ulaganja u sektor rudarstva, kako u ljudske resurse i zaštitu na radu, tako i u modernizaciju opreme i tehnologije rada. Učestale nesreće na poslu u kojima često život gube rudari, samo su dokaz koji ide u prilog da je ova, jedna od najbitnijih grana privrede u BiH, i dalje izgubljena na marginama političkih prepucavanja i bodovanja.

 „U prosjeku, svakodnevno neko se lakše ili teže povrijedi, dok mjesečno budu barem tri teže povrede. Tako mjesečno u prosjeku gubimo tri čovjeka u jami. Ovo je proizvođač invalida!“- izjavio je jedan od rudara rudnika „Breza“.

Dok sam pisala ovaj tekst,  nekako mi je u glavi počela da odzvanja buka i vika, tuga i čemer Husinske bune – pobune rudara protiv smanjenja ionako niskih nadnica, koje je, da bi bilo još gore država sama propisala. Rudarske porodice u Brezi, Kreki, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilisani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle.

Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i „Narodnoj gardi“, koje su pokušale protjerati strane rudare, a domaće rudare primorati na posao, u krvi je ugušen 28. decembra 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetina rudara i seljaka. Uhapšeno je oko 400 lica koji su se solidarisala sa štrajkačima. Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opšti revolt i protestne akcije radnika širom zemlje.

Najveća rudarska tragedija u Bosni i Hercegovini desila se 26. augusta 1990. godine u jami Rudnika “Dobrnja Jug” u Mramoru kod Tuzle. Nekoliko sati iza ponoći, u strašnoj eksploziji, čiji uzrok nikada nije do kraja razriješen, poginulo je 180 rudara najmlađe smjene ovog rudnika.

Nikada niko u historiji, ili barem rijetko, nije donosio toliki doprinos svojoj državi, a da je u isto vrijeme bio manje cijenjen i više šikaniran. Kako riječi pjesme Zabranjenog pušenja kažu: „Njegov je dan udaran, a njegov san je hiljadu tona za jedan dan.“

Enesa Bajrić/yihr.ba