Gledam prste desne ruke na kojima su tragovi crvene boje.

O “Sarajevskim Ružama” sam prvi put čuo nešto više prije tri godine, kada sam šetao Ferhadijom i čuo vodiča koji turistima objašnjava šta one zapravo predstavljaju. Nisam imao pojma da se radi o spomeniku na opsadu Sarajeva, te da su one dijelovi asfalta na koje su u ratu padale granate. Riječ je o spomenicima koji, kada se na njih nanese svježa boja, izgledaju predivno, i u isto vrijeme jezivo. Riječ je o spomenicima koji podsjećaju na 1425 dana opsade ovog grada, na 11 541 ubijenu osobu, na 1601 ubijeno dijete. Podsjećaju na 50 000 povrijeđenih, i na gotovo pola moliona granata koje su na ovaj grad pale.

Još uvijek gledam prste s tragovima crvene boje.

Razmišljam da li se crvene oni koji su odgovorni za ovaj grada kada turisti pitaju zašto se Ruže ne održavaju, zašto na njima nema boje? Da li se crvene kada se porodice žrtava upitaju da zašto se spomenici ne održavaju, da li se crvene kada svi mi, mladi, pitamo zašto nam sjećanja blijede? Da li se crvene kada oni koji su živjeli sve ove dane opsade u Sarajevu pogledaju te spomenike dok prolaze Ferhadijom, ili bilo kojom drugom ulicom grada gdje se ovi spomenici nalaze. Da li se crvene političari kada izađu iz Parlamenta nakon sjednica i sastanaka?

Meni su samo prsti crveni od boje koju sam danas s aktivistima i aktivisticama Inicijative nanosio na ruže o kojima svaki dan razmišljam, jer pored njih svaki dan prolazim. Ja sam nova generacija Inicijative koja je danas, šesti put, vratila boju ovim spomenicima. 2011. je prva ekipa aktivista i aktivistica izašla na ulice i uradila posao za one koji na isti uopće ne obraćaju pažnju. Ja se ne crvenim, nemam potrebe. Ja se ponosim jer sam s ovom sjajnom ekipom danas obnovio spomenik grada u kojem nisam rođen, u kojem nisam odrastao, ali u kojem se od prvog dana osjećam kao kod kuće. Ponosan sam zbog ljudi koji su nam danas upućivali čestitke zbog toga što radimo, koji su nas fotografirali i s odobravanjem nastavljali dalje.

Vjerujem da se ne crvene ni oni koje sam spominjao u predzadnjem pasusu. Njima je dobro i bez spomenika, njima je dobro i bez mene, bez nas. Njima je dobro čistih ruku i prljavih obraza. Meni je dobro. Zadovoljan sam crvenih prstiju u koje gledam.

(Azem Kurtić)