Historija je učiteljica života, glasi poznata latinska izreka koja potiče od poznatog rimskog senatora i govornika Cicerona.

Navedena rečenica služila je ( i služi) kao osnov historiografije sa ciljem da se iz prošlih događaja uzme pouka i da se sa naučenim lekcijama obezbijedi put u budućnost neopterećenu teretom mračnih događaja prošlosti.

Druga latinska izreka kaže da mudar čovjek uči na iskustvu i greškama drugih.

Gledajući ove izreke, zapitajmo se šta nas to historija i iskustvo drugih može naučiti.

Jučer se navršilo 75 godina od oslobađanja zloglasnog nacističkog logora Auschwitz.

Auschwitz je bio dio kompleksnog sistema različitih vrsta logora (tranzitni, radni i logori za istrebljenje) koji su uspostavili nacisti u cilju postizanja svoga cilja “rasno čiste” Evrope.

Kroz nacističke logore prošli su desetine miliona Jevreja, Roma, homoseksualaca, Slavena, Jehovinih svjedoka i drugih manjinskih grupa od kojih je, prema procjenama stradalo 17 miliona ljudi (od čega 6 miliona Jevreja čime je skoro u potpunosti iskorijenjena više hiljada godina stara jevrejska zajednica u Evropi).

Sam obim i monstruoznost nacističkih zločina su natjerali pravne eksperte savezničkih zemalja da, prije svega kroz Nirnberški proces, se uhvate u koštac sa sistemom čije su radnje rezultirale opustošenoj Evropi.

Pojam genocida kao djela čija je namjera da se djelomično ili u cjelosti uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa je uvršten u međunarodno krivično pravo tokom Nirnberškog procesa u kojem je više desetina nacističkih funkcionera osuđeno na različite kazne.

Pored osude direktnih počinioca, savezničke snage koje su, završetkom rata ostale u Njemačkoj, su spoznale potrebu da je jedini način da se ponište rezultati decenijskog sistematičnog utjecaja nacističke ideologije na jedan narod jeste da se, koliko je to moguće, temeljito obuhvate SVI članovi nacističke partije te da kroz proces reedukacije svaki član spozna tragične posljedice nacizma.

Ovaj veliki proces nazvan “denacifikacija” je trajao određeno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata i obuhvatio je znatan broj nekadašnjih članova nacističke partije.

Sam proces nije nikada dovršen zbog same geopolitičke realnosti nove Evrope nakon Drugog svjetskog rata i stvaranja bipolarnog svijeta.

Međutim, denacifikacija kao ideja nije nestala već je, u različitom obliku koji je značio sistematske napore u obrazovanju i javnom prostoru, nastavljena od strane same vlade tadašnje Zapadne Njemačke.

Generacije mladih Njemaca, djece nekadašnjih članova i funkcionera nacističke partija, su učili, već od početka školovanja, o zločinima počinjenim u ime nacističke ideologije i rezultatima do kojih je ista dovela. Mladi Njemci su učili o pogubnosti jedne totalitarne i nasilne ideologije te su, kroz obrazovni sistem, spoznali šta je to nacizam i zašto više nikada se ne treba ponoviti.

Rezultati njemačkih napora su danas itekako vidljivi. Danas je Njemačka zemlja u kojoj su bilo kakva obilježja nacizma zabranjena. Njemačka kao država i danas čvrsto stoji na istini i priznanju nacističkih zločina i predvodnica je u osudi i prevenciji nacizma i neonacizma.

Pouke koje možemo naučiti od Njemačke jesu da su za oporavak društva od jedne kolektivne traume kao što je rat potrebne dvije stvari.

Politička volja vođa da se suoče sa prošlošću i sistematično rješavanje obrazovnog procesa koji treba da na ispravan način, kroz činjenice, dovede do kolektivnog iscjeljenja i konačnog odmaka od nasilnih ideologija koje su dovele do tragičnih rezultata.

Kada govorimo o političkoj volji u javnom prostoru BiH suočeni smo sa tužnom istinom. Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj je počinjen prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, je istovremeno zemlja u kojoj ne postoji zakon o zabrani negiranja genocida.

Genocid u Srebrenici, utvrđen kroz činjenice u nekoliko presuda pred Haškim tribunalom, u javnom prostoru Bosne i Hercegovine je postala stvar mišljenja (!) pojedinaca, gdje stradanje preko 8000 ljudi postaje dio dnevnopolitičke retorike, pojačane u vrijeme izbora.

Priznanje genocida kao stvar osnovne empatije i značaja odgovornosti pojedinaca zarad izbjegavanja kolektivne krivice jeste temelj na kojem naše društvo treba da izgradi istinsko pomirenje.

Međutim, ono što je samo po sebi logično i ljudski, u našem javnom prostoru postaje stvar na kojem se ubiru jeftini politički poeni.

Na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine održane 23. januara, odbijen je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH kojim bi se uspostavila odgovornost za osobe koje negiraju genocid i ratne zločine.

Delegati Doma naroda koji dolaze ispred HDZ-a te delegati koji dolaze ispred stranaka iz Republike Srpske su navedeni prijedlog odbili sa obrazloženjem koje se, u najmanju ruku, može nazvati izbjegavanjem odgovornosti i prebacivanjem nečega što je pravna i historijska realnost na dnevnopolitičke dvoboje kao i na početak predizborne kampanje.

Ovo nažalost nije prvi put da se negiranje genocida odbija ili ne uvrštava u dnevni red čime je pokazano da ne postoji politička volja na nivou države da se ovo izuzetno bitno pitanje zaista i riješi.

Nedostatak političke volje, ne samo u ovom pitanju, dovodi do različitih lokalnih, regionalnih i entitetskih rješenja u obrazovnom sistemu koje dovode do toga da učenici osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini uče tri različite historije, istorije i povijesti.

Jedna od posljedica navedenog stanja jeste tužna slika koja je došla upravo iz Srebrenice gdje je nekoliko dječaka, tokom proslave krsne slave škole (!) sa ponosom za sebe upotrijebila naziv “četnici” ne shvatajući ili ne znajući da je naziv koji su sa ponosom za sebe stavili isti onaj naziv sa kojim su se poistovjećivali oni koji su upravo u Srebrenici počinili genocid.

Ovaj, slobodno možemo nazvati incident, nažalost nije jedini u javnom prostoru. Svake godine ljudi koji sa ponosom za sebe kažu da su četnici slobodno hodaju i paradiraju gradovima poput Višegrada i drugih mjesta stratišta i slobodno u javni proctor šalju iste one poruke i slogane koji su bili sveprisutni devedesetih i četrdesetih godina 20.vijeka.

Nažalost, bez političke volje i sistematskog suočavanja sa problemom, svake godine će nam se dešavati iste parade i isti istupi i mladih i starijih. Svaki taj istup i svaki incident povezan sa relativizacijom zločina i promicanjem četničke ideologije je udarac u proces pomirenja koji, 20 godina nakon rata, i dalje nije dovršen i na kojem se i dalje treba raditi.

Pokušajmo ipak biti onaj pametni čovjek koji uči na greškama drugih.

Hajde da sa Njemačkom nemamo samo veze u pogledu odlaska naših mladih ljudi na bauštelu. Pokušajmo od naroda, kojem se ovdje tradicionalno i generacijski divimo, uzeti pouke o tome kako se jedna trauma liječi i kako se, kroz činjenice i rad sa mladim ljudima, dođe do zdravog društva u kojem nema mjesta za radikalne ideologije.

Iskoristimo ono čemu nas je historija, istorija, povijest naučila kako bismo zacijelili naše rane i zaista konačno krenuli prema naprijed kako bismo za buduće generacije stvarali historiju sa kojom će se, iz pravih razloga, ponositi.

Fuad Avdagić

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH