Istanbulska Konvencija i nasilje nad ženama

Istanbulska Konvencija i nasilje nad ženama

Istanbulska Konvencija i nasilje nad ženama

Piše: Janny Lücker

Prije 10 godina Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilju u porodici (Istanbulska Konvencija) je bila otvorena za potpise, 2014 je stupao u snagu. Bosna i Hercegovina je ratificirala konvenciju 7. Novembra 2013. godine i za razliku od mnogih drugih država, samu ratifikaciju nije pratila velika diskusijau javnosti. Nažalost očigledno je, da ratificiranje u BiH ne znači da isto prate konkretne politike. Naravno diskriminacija bazirana na spolu ili rodu nije dozvoljena, i u Zakonu o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini je priznato kao kršenje ljudskih prava.

Zakon o ravnopravnosti spolova je jedan od mnogih zakona koji izgledaju super na papiru, ali implementacija i društveni stav o ovom pitanju je potpuno drugačija stvar. Posebno kad govorimo o nasilju nad ženama društveni stav ima veliki utjecaj. Još uvijek nasilje u porodici i spolno bazirano nasilje se percipira kao privatna stvar. Važno je da se javnost osvijesti o pitanju o nasilja nad ženama kao i da se usvoji stav da nasilje nad ženama nije privatna stvar , da se ne može opravdati  i da nasilje proizvodi spiralu koja  prečesto završava femicidom – ubistvom osobe na osnovu njenog spola.

Ali problem nije samo u društvenom stavu, nego i u stavu nadležnih organa i institucija. U 2010. godini  žene su činile  samo 6,3% policijskog osoblja u BiH, što je i tada bilo manje od prosjeka od oko 10% u drugim evropskim zemljama[1]. Posebno je važno da ima i policajki pri pozivima prijave nasilja nad ženama zbog povjerenja i činjenice da podaci iz SAD-a pokazuju da su policajci počinioci za 15% više nego ostala zanimanja u kontekstu nasilja u porodici [2]. Teško je naći podatke iz drugih zemalja, posebno BiH. Povjerenje u policiju već je nisko u BiH[3], kad to povezujemo sa malim brojem žena i sa nepovjerenjem prema muškarcima u kontekstu nasilja na osnovu spola, možemo vidjeti zašto se trenutna policijska struktura u BiH ne čini  kao prava adresa za pomoć ženama pogođenim nasiljem. Naravno nasilje u porodicama ne potičesamo od muškaraca, već i žene mogu biti počiniteljke. Samo je pitanje ako postoji sistematsko nasilje nad muškarcima, da li možemo reći da je na osnovu spola ili da li je više od toga? Nasilje nad muškarcima mora biti de-stigmatizirano i ne možemo potpuno razdvajati nasilje nad ženama i muškarcima, jer oboje (i reakcije društva i nadležnih organa) su vrlo povezani sa toksičnom idejom muškosti. U jednom kontekstu muškarci ne mogu biti žrtve domaćeg nasilja, jer oni moraju biti jaki, dominantni i glave porodica, ali sa druge strane je nasilje nad ženama često iz istih razloga prihvatljivo.

Problem sa implementacijom Istanbulske Konvencije nije samo u pravu i stavu nadležnog organa, nego i sa infrastrukturom zaštite. Postoji samo osam sigurnih kuće za žene u BiH, i u velikim dijelovima nema nikakve. Istanbulska Konvencija kaže, da ove sigurne kuće moraju postojati u dovoljnom broju, bez barijere i moraju biti otvorene za sve žene (sa svojom djecom) , bez obzira na seksualnu orijentaciju, invaliditet ili nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti. Pitanje je da li je to slučaj u Bosni i Hercegovini.

Lokacije sigurnih kuća u BiH

Korona pandemija je pogoršala zaštitu žena od nasilja svugdje na svijetu. Podaci iz drugh zemljama pokazuju da se nasilje nad ženama vjerovatno povećalo za oko 30%[4]. Istovremeno mreže podrške su smanjene, sigurne kuće moraju odlučiti između zatvaranja slobodnih kreveta ili rizika prenosa koronavirusa između žena koje je potrebno zaštititi. Medicinski sektor nije toliko otvoren kao što je bio prije pandemije i oklijevanje pri korištenju medicinskih usluga je također problem, zato što je rizik od zaraze koronavirusom, čini se veći u bolnicama. Strah od korone u bolnicama može dovesti do manjka ili izostanka tretmana za teže slučajeve. To može dovesti do dugo vremenske medicinske probleme, ali istovremeno ovo je još jedan dio mreže podrške koji u potpunosti ne radi u pandemiji i to može ima teške posljedice za žene.

U doba korone implementacija Istanbulske Konvencije je još važnija nego prije. Potrebna je bolja infrastruktura, svijest društva, više žena u nadležnim organima kao i osiguran pristup medicinskog sektora u krizi. Ali također društveni i lični stav moramo promijeniti. Ako se tvoje komšije raspravljaju se i nisi sigurna/siguran je li se čini nasilje: Nazovi policiju! Zvoni i pitaj da li je sve uredu! Pričaj sa ženom, ponudi pomoć i ne skreći pogled! Možemo imati najbolje zakone na svijetu, ali ako ne posjedujemo svijest kao društvo i ako ne vjerujemo ženama, onda će krug/ciklus nasilja nad ženama  postojati i dalje i počinioci se neće nikada suočiti sa posljedicama.

[1] Muftic, Lisa & Collins, Sue. (2014). Gender attitudes and the police in Bosnia and Herzegovina: Male officers’ attitudes regarding their female counterparts. Police Practice and Research.

[2] Burmon, A., 2021. Police Brutality at Home: Cops Abuse Wives and Kids at Staggering Rates. [online] Fatherly. Available at: <https://www.fatherly.com/love-money/police-brutality-and-domestic-violence/>

[3] Jahić, A., 2017. BIH: Pad povjerenja građana u policiju i nevladine organizacije. [online] Glas Amerike. Available at: <https://ba.voanews.com/a/4028542.html>

[4] Campbell, Andrew M. (2020): An increasing risk of family violence during the Covid-19 pandemic: Strengthening community collaborations to save lives. In Forensic Science International: Reports 2, p. 100089. DOI: 10.1016/j.fsir.2020.100089.