Kad bi bili djeca

Tim Inicijative mladih za ljudska prava u BiH, odabrao je najbolje radove pristigle na otvoreni poziv za za slanje fotografija, video priča i svjedočenja ,vlastitih stavova o fašizmu i antifašizmu, antifašističkim tradicijama u lokanim sredinama i priča vlastitih iskustava iz porodice vezanih za antifašizam.Konkurs je raspisan sklopu projekta “Antifa 2.0” realizovanog pod pokroviteljstvom Rockefeller Brothers Fund-a.U nastavku pročitajte jedan od nagrađanih radova,priču autorke Belme Hrnčić iz Gradačca.

Da li smo rođeni zli ili smo u putu to postali? Sjedim i razmišljam, posmatram svijet oko sebe, ljude, ljudske duše, srca, i pitam se, kada smo postali ovakvi? Kada je čovjek postao mrzitelj, monstrum, ubica? Kada je čovjek čovjeku postao neprijatelj, kada je čovjek prestao posmatrati čovjeka kao čovjeka, kada je čovjek izgubio ljudskost? Pokušavam se sjetiti kada sam prvi put čula, vidjela, osjetila mržnju, fašizam, zlo, nacionalizam, ali ne mogu se sjetiti, i to me jako plaši, kao da sam rođena sa tim, u tome, a ne želim to. Punih 18 godina svog života gledam, slušam, čitam o podjelama, o mržnji, o ratovima, o drugim i drugačijim o tuđim i svojim, o nama i njima, “nemoj sa njima ne misle ti dobro” , “nemoj tamo opasno je” , “ne možeš im vjerovati” , “opet bi oni uradili isto” , 18 godina na moja mala leđa stavlja se teret kojeg nisam zaslužila, nisam izazvala, nisam željela, 18 godina slušam ko treba da budem, kako treba da razmišljam, gdje da idem, s kim da se družim, koga da se plašim, i zapitam se, živim li ja u miru? Da li je mir samo odustvo rata, da li se trebamo zadovoljiti takvim životom? Zar ljudi ne vide, zar ne shvataju, čemu ovo sve? Kako da moje mlado srce mrzi nekoga čije srce kuca kao moje, kako da svoj glas kvarim riječima mržnje, kako da svoju dušu prljam nečime što mi nije od Boga dato? Odakle mržnja potiče, gdje se rađa, gdje živi, ko crta granicu između Sarajeva i Banja Luke, Tuzle i Mostara, ko reče da Muhamed i Marko nisu isto, ko odluči da su crkva i džamija neprijatelji? Sve smo to mi, ni od Boga dato, ni nametnuto, sve smo to mi, čovječanstvo. Sjetimo se kad smo bili sjeca, uzmimo jedan trenutak za sebe i sjetimo se djetivnjstva, svojih čistih osjećanja, čistih srca, netaknutih duša. Kao bebe, plač druge bebe, malog ljudskog bića, pokrenuo bi i naše suze, to je valjda neka prirodna konekcija, ne znajući čije suze pratimo, kao djeca, pošli bismo u svake pružene ruke, osmjehivali se ljudima na ulici, nismo znali za Srbe, Bošnjake, Hrvate, a nismo ni trebali da znamo, jer nije bilo važno, znali smo samo za druga ljudska bića, prepoznavali smo ih kao nešto svoje, nešto čemu pripadamo. Zamislite sada jedno dijete, sebe ili neko drugo, nevino, čisto, velikog srca u malom čovjeku, koje tek upoznaje svijet i druge ljude, a kojem je rečeno da se ne druži sa učenikom iz klupe jer se zove Stefan, kojeg plaše ratom, crkvom, mahramom, krstom? Shvatamo li mi šta radimo djeci? Shvataju li naši roditelji, djedovi, učitelji, nastavnici, tetke, komšije, šta su uradili nama? Kakvi su to ljudi koji nam misle dobro tjerajući nas da živimo u strahu od stvari koje i ne shvatamo, koje nismo vidjeli, doživjeli? Zašto ne ostanemo djeca? Da smo ostali djeca, niti jedno dijete ne bi odrastalo bez oca, niti jedna majka ne bi prolila suze za sinovima, ne bismo posmatrali nove ratove, ne bismo gledali ruševine, ne bismo patili, strahovali, ostali bismo djeca. Živim i nadam se nekom novom svijetu u kojem ćemo biti djeca, svijetu bez patnje, bola, podjela, svijetu bez mržnje, rata, oružja, svijetu svega onoga čistog i iskrenog što samo djeca jesu. 

…mi i nismo rođeni zli, mi nikad nismo to ni bili.

Related Posts

Leave a Reply