Govor mržnje u pravnom sistemu EU

Govor mržnje u pravnom sistemu EU

 

Govor mržnje je izuzetno aktuelno i izazovno pitanje ne samo kada se govori o Bosni i Hercegovini već i u Evropi. Pokušaji regulisanja i organičavanja govora mržnje u odnosu na Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama garantovanom zaštitom prava na slobodu izražavanja (član 10.).

U ovom tekstu pomenuti ćemo pokušaje regulisanja ove materije iz perspektive zakonodavstva i prakse Evropskog suda za ljudska prava kako bismo prikazali koliko je ova tematika zapravo zahtjevna i sa kojim se problemima suočavaju pravni stručnjaci kako bi se regulisalo ovo aktuelno pitanje.

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 10, stavu 2 predviđa da sloboda izražavanja nije apsolutno pravo, te da kao takva može biti ograničena i uslovljena, a njena zloupotreba podvrgnuta kažnjavanju:

„Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja vlastitog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mješanjan javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne spriječava države da zahtjevaju dozvole za rad televizijskih, radio i kinematografskih preduzeća.”

Kroz svoju praksu u polju slobode govora i izražavanja, Evropski sud za ljudska prava je u više slučajeva isticao važnost slobode izražavanja kako sa pozicija individualnih građana tako i sa pozicija medija.

Ono što je bitno istaći, u kontekstu vremena u kojem živimo i modernih tehnoloških trendova, jeste da je Sud, kroz svoju praksu, prvobitno usmjerenu na sankcionisanje zloupotrebe slobode izražavanja u polju etničke, vjerske i ili rasne netrepeljivosti, proširio listu zaštićenih objekata tako da danas zloupotreba slobode izražavanja je prepoznata od strane Suda kako u navedenim poljima tako i u polju negiranja Holokausta, ratnih zločina i genocida, podržavanja terorizma, homofobije i islamofobije.

 Evropski sud za ljudska prava je, kroz svoju sudsku praksu, zaista temeljno ustanovio da je sloboda govora i izražavanja jedna od temeljnih sloboda utkanih u temelje demokratije te da je ista usko povezana sa slobodom medija i pravom na informisanje, s tim da sama sloboda govora i izražavanja ne može biti apsolutna u skladu sa pravnim principom da sloboda i pravo jednog prestaje tamo gdje počne ugrožavanje slobode drugog.

Svakako, izuzetno je bitno da se organičenje slobode govora ne zloupotrijebi tako da je Sud, kroz svoju praksu istakao objekte zaštite (etnička, vjerska, nacionalna, rasna pripadnost kao seksualno opredjeljenje) vodeći računa o balansu između slobode i organičavanja iste.

Kroz razvoj tehnologije, područje slobode govora i izražavanja na online medijima u internet prostoru, kao i zloupotrebe iste su postale jako bitno pitanje koje je Sud kroz više predmeta pokušao regulisati.

Ono što je bitno proisteklo iz sudske prakse u polju govora mržnje na internetu jeste da je Sud kroz više presuda istakao i odgovornost portala odnosno internet medija, kako za objavljeni sadržaj tako i za komentare. Neka nacionalna zakonodavstva, poput njemačkog, su propisale da se uvredljivi komentari koji se nalaze na mrežama sa više od 2 miliona pratilaca (poput Google, Facebook i Twitter) moraju u određenom roku, tj. 24 sata, obrisati, a da u suprotnom mreža ili portal snosi odgovornost. Ovo je jedna od kontroverznih mjera koja je naišla i na određene kritike zbog zadiranja u slobodu izražavanja na internet za koji se smatra od strane pojedinih autora da predstavlja jedno od posljednjih “slobodnih” prostora.

No, stav Suda jeste, da upravo zbog rasprostranjenosti i mogućnosti pristupa raznovrsnim internet sadržajima, kao i mogućnosti brzog prenosa sadržaja, koji može sadržavati i izražaje koji po svom sadržaju, obimu i namjeri spadaju u zloupotrebu korištenja prava slobode govora i izražavanja, vlasnici portala imaju odgovornost da uvredljivi sadržaj uklone, makar on i ne spadao u određene zaštićene objekte već je dovoljno da sam sadržaj po sebi bude protivzakonit i da poziva na nasilje i ugrožavanje integriteta.

S obzirom da je materija slobode govora i izražavanja osjetljivo pitanje, kako smo već naveli, zbog opasnosti ograničavanja iste, Sud je zauzeo princip da se o kršenju i zloupotrebi slobode govora i izražavanja prosuđuje kroz analizu ne samo onog “što je rečeno” već i načina “kako je rečeno”. Pritom, Sud je istakao da osobe iz sfere javnog života – političari, nosioci funkcija, glumci, pisci – snose i veći stepen odgovornosti u smislu da njihove funkcije i položaj u društvu, pored beneficija, nose i veću dozu odgovornosti.

Sama praksa Suda predstavlja prije svega primjere kojim bi se nacionalna zakonodavstva trebala voditi kada se legislativno ova materija uređuje. Tu Sud nailazi na problem sporog uključivanja ili odbijanja uključivanja odluka Suda u svoju jurisdikciju čime pojedine sudske presude ostaju samo “mrtvo slovo na papiru”, što je poznata situacija, doduše iz polja povrede drugih članova Konvencije, i u zakonodavnom sistemu Bosne i Hercegovine.

Činjenica jeste da nacionalna zakonodavstva moraju prije svega govor mržnje regulisati kroz upravne i građansko pravne postupke, gdje bi krivično pravna sankcija eventualno bila samo zadnje sredstvo primjene, jer ostaje teza da zakonodavci moraju biti jako osjetljivi i pažljivi kada je riječ o ograničavanju slobode govora.

Ono što je sasvim sigurno jeste da sva materija govora mržnje i organičavanja slobode jednih kada zadiru u slobode i prava drugih jeste nešto što će i u narednom periodu biti aktuelno pitanje kako za Evropski sud za ljudska prava tako i za nacionalna zakonodavstva.

Ipak, ono što daje nadu i optimizam jeste trend širenja svijesti o važnosti govora mržnje kao i edukativne aktivnosti koje za rezultat daju široko osvještavanje javnosti, i naročito mladih ljudi, o govoru mržnje i opasnostima koje proizlaze iz istog.

Pravo da budemo optimisti nam daju i rezultati istraživanja stavova i mišljenja mladih ljudi, pripadnika nove generacija Millenials-a, koji, stavljajući po strani zakonodavne i sudske odluke i mjere, stavljaju na prvo mjesto važnost osvještavanja šire javnosti o govoru mržnje kao i značaj individualnog pristupa tom problemu gdje se aktivno ohrabruje svaki pojedinac da se kroz vlastitu edukaciju i aktivistički angažman bori protiv govora mržnje.

U budućnosti, vidjet ćemo rezultate napora sudskih i zakonodavnih tijela EU i država članica, ali ćemo biti svjedoci i novih trendova proisteklih iz želje mladih ljudi za slobodno, stereotipima i mržnjom neopterećeno društvo budućnosti.

 

Fuad Avdagić, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH

 

Izvori:

1. “Govor mržnje u praksi Evropskog suda za ljudska prava” Tijana Kojić; NBP – Žurnal za kriminalistiku i pravo 2018.
2. “Manual of Hate speech” Anne Weber;Council of Europe Publishing, 2009.
3. “Online Hate Speech in the European Union A Discourse Analytic Perspective”, Stavros Assimakopoulos, Fabienne H. Baider & Sharon Millar; Springer Open 2017.