Lažne vijesti i pandemija

Piše: Nasir Muftić

Lažne vijesti i pandemija

Širenje dezinformacija, ili kako se to popularno zove, “lažne vijesti” su problem povezan sa modernim dobom i internetom. Iako su postojale i ranije, brzina protoka informacija i drugi digitalni alati kao što su socijalne mreže omogućile su njihovo brzo generisanje i širenje. Mišljenje laika tako bez kontrole može doći do velikog broja ljudi ukoliko je zanimljivo ili privlači pažnju, bez potrebe da bude utemeljeno na čijnenicama. Tako smo svjedočili raznim aferama proteklih godina i cijele pokretima utemeljenim na netačnim informacijama (npr. uvjerenje da je Zemlja ravna ploča).

U pandemiji su učinci lažnih vijesti povećani jer pogrešna mišljenja u vezi sa zdravljem mogu stvoriti značajne posljedice u stvarnom svijetu. To dovodi do toga da se ljudi se ne pridržavaju mjera jer ne vjeruju službenim informacijama i uputama. Lažne vijesti su u prošloj godini na ulice izvodile ljude koji su protestovali protiv mjera u borbi sa pandemijom ili osporavali dominantne narrative o bolesti u Londonu, više gradova SAD-a i  Berlinu. Problem je u prvim mjesecima 2020. godine bio naglašen u pogledu koronavirusa jer je bolest na prvi pogled uobičajena. Naučnici na početku nisu imali jasan i jedinstven stav i to je stvorilo prostor za razna tumacenja, senzacionalizam i lako širenje takvih sadržaja putem društvenih mreza. Uz sve to, ljudi su vrijeme provodili zatvoreni u svojim domovima više nego prije, pa su imati vremena da se bave ovim. Čini se se kako se Lažne vijesti o pandemiji iz tog perioda mogu svesti u dvije velike grupe – vijesti o lijeku za bolest (npr. spominjao se izbjeljivač, tečno srebro, kora narandže) i vijesti o uzrocima bolesti (npr. biolosko oružje, eugenika, novi svjetski poredak, 5g). Oni koji šire lažne vijesti su pojedinci koji su često istinski zabrinuti i zavedeni. Oni žele obavijestiti svoje prijatelje i porodicu o šokantnim saznanjima do kojih su došli. Sa druge strane, postoje i oni koji imaju i agendu iza takvog postupanja, kao što je povećanje ličnog utjecaja u društvu ili razvijanje posla prodaje lažnih lijekova.

Zaštita ljudskih prava predstavlja ograničenje za države danas u sprječavanju pojedinaca da iznose svoja mišljenja. Sloboda izražavanja kao garant slobodnog drustva i borbe protiv tiranije je prepreka za efikasne mjere u borbi sa pandemijom, pojavom koja zahtijeva mjere države od velikog intenziteta. Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji štite slobodu izražavanja kao pravilo postavljaju zabranu cenzure. U pravilu, nije dozvoljeno zabraniti određeni govor u situacijama u kojima nije bilo moguće dokazati istinitost. Evropski sud za ljudska prava, na primjer, pruža zaštitu i neistinitom izražavanju, posebno ako se radi o govoru koji uživa visok stepen zaštite – govor o temema od javnog interesa. Dalji problem sa regulacijom lažnih vijesti je uspostavljanje pravila koje jasno definiše šta pojam lažnih vijesti obuhvata. Problem je što nejasne definicije otvaraju prostor za zloupotrebu od strane države u političke ili druge svrhe.

Suština problema lažnih vijesti u doba pandemije su dva odvojena problema na koja nemamo odgovor. Sa jedne strane, to je problem lažnih vijesti na internetu, pojava koja se posljednjih godina povezuje sa velikim brojem kontroverznim događajima od javnog interesa, kao što su npr. američki izbori ili Brexit. Sa druge strane, to je pandemija, zdravstvena prijetnja globalnog razmjera sa kojom se ljudi koji su trenutno živi nikada nisu imali priliku suočiti. U kombinaciji, ova dva problema su na iskušenje stavile države širom svijeta koje su različito reagovale.

Jedan put za suočavanje sa ovim problemem je izabrala Bosna i Hercegovina. Riječ je o kažnjavanju lažnih vijesti. Zapravo, preciznije je reći da je na početku pandemije naša zemlja odlučila na ovaj način tretirati problem, ali da je kasnije odustala. Ne postoje specifični propisi koji su posvećeni isključivo lažnim vijestima a općeg su karaktera. Zaštita se može potražiti u slučaju klevete i uvrede, kao i kada to ima elemente bića krivičnog djela izazivanje nemira, smrti, opasnost po zdravlje ili nekog drugog krivično djela. Ipak, u martu i aprilu smo imali pokušaje regulacije lažnih vijesti samo u slučaju pandemije, gdje su doneseni posebni akti koji se odnose na to. To akti koji su doneseni od strane Vlade RS 19. marta 2020, Kriznog štaba BD BiH 21. marta 2020, Predsjednice RS 6. aprila 2020 i Štaba civile zaštite Općine Stari Grad Sarajevo 10. aprila 2020. Zajedničko za sve akte je da širenje lažnih vijesti pod određenim uslovima kao prekršaje. Pri tome, nije jasno šta je tačno lažna vijest i šta su drugi pojmovi koji se u njima spominju (izazivanje panike ili nereda). Riječ je o dva ključna pojma za ovaj prekršaj i mogućnost različitog tumačenja izaziva sumnju u usklađenost sa sudskom praksom ESLJP koji zahtijeva da zabrane moraju biti precizno definisane i jasne onima na koje se odnose. Dodatna zamjerka na ove propise se odnosi na učinak ovih propisa na slobodu medija, koja je njima ograničena, što je samo po sebi zabrinjavajuće budući da stvara chilling effect. Dostupni podaci ukazuju da je više prekršajnih naloga izdano na osnovu ovih akata i da su svi u međuvremenu povučeni. Također isto vrijedi i za pravne akte. To govori o promjeni pristupa Bosni Hercegovine.

Danas ne postoji jednostavno rješenje za suočavanje sa problemom lažnih vijesti u digitalnom svijetu. Ponekad se čini se da problem današnjeg doba nije nemogućnost da nešto kažemo, nego da je previše informacija oko nas. Mnoštvo informacija stvara kakofoniju i onda je teško razlučiti šta je istina. U takvom okruženju nismo sposobni raspoznati šta je tačna a šta lažna vijest, šta je bitna a šta nebitna informacija. Iskustvo pokazuje da nema čarobnog stapića. Do sada niko nije pronašao mjeru koja će u tren oka riješiti problem. Regulacija slobode govora je kroz čitavu ljudsku historiju predmet balansiranja između više prava i interesa, bilo da mu nasuprot stoji privatnost pojedinca, javna sigurnost ili javno zdravlje kao što je slučaj danas. Mjere koje danas postoje a koje se smatraju u nekoj mjeri efikasnim su flagging i factchecking. To su mjere koje u pravilu ne provode države nego privatna lica, bilo da je riječ o pojedincima ili organizacijama. To govori u prilog težini upostavljanja javne politike u ovoj sferi u digitalnom dobu. Uprkos pohvalnim nastojanjima velikih medija i entuzijastičnih pojedinaca i organizacija da se suoče sa problemom lažnih vijesti, sigurno je da javna politika u pogledu slobode izražavanja ne može biti bazirana na samoregulaciji internet prostora i da je potrebno naći održivo dugotrajno rješenje.

Naposlijetku, ključ u borbi sa lažnim vijestima je u povjerenju koje javna vlast uživa od strane građana. Ako trenutno nemamo način da lažne vijesti eliminišemo, dugoročni način za borbu sa njima, bilo da je riječ o pandemiji ili uopšte, je jačanje povjerenja u državu i javnu vlast uopšte. Javnost mora biti uvjerena da su javne institucije popunjenje ljudima od integriteta, koji su vrhunski profesionalci i čijoj se riječi vjeruje. Javne institucije moraju svojim kredibilitetom garantovati za tačnost stavova koje iznose, i na se taj način izdići kao najviše stablo u šumi lažnih vijesti koje se svjetlosnom brzinom stvore oko svake kontroverzne pojave danas.

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth” finansiranog od strane Ministarstva Vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, kojeg sprovode Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika