Pristup informacijama i sloboda izražavanja: lekcije iz prakse Ustavnog suda BiH

Piše: Harun Išerić

Pristup informacijama i njegova interakcija sa slobodom izražavanja je prošao dug put evolucije u praksi Evropskog suda za ljudska prava, a time i Ustavnog suda BiH. Ustavni sud BiH je apelacije povodom navodne povrede slobode izražavanja zbog uskraćivanja pristupa informacijama odbacivao kao ratione materiae nekomaptiblne sa Ustavom BiH, da bi poslije odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske (aplikacija broj 18030/11), došlo do promjene takve prakse.

 

Pristup informacijama je jedan od ključnih instrumenata kontrole javne vlasti od strane građana, medija i civilnog sektora. Zbog toga je neophodno razumijeti njenu poveznicu sa slobodom izražavanja, s obzirom na ulogu i značaj ljudskih prava u pravnom poretku BiH, kao i radi njegove zaštite pred Ustavnim sudom BiH.

 

Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Magyar Helsinki Bizottsag naglasio, između ostalog, i to da sloboda izražavanja, zagarantovana članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne prenosi na pojedinca pravo na pristup informacijama koje su pod kontrolom javne vlasti, niti stvara obavezu za državu da takve informacije pruži pojedincu. Međutim, kako je to dalje naglasio, takva obaveza može proizaći u dva slučaja: (1) kada je otkrivanje informacija naložio sud i (2) u okolnostima kada je pristup informacijama instrumentalan za uživanje u pravu na slobodu izražavanja, naročito na ‘slobodu da se primaju i prenose informacije’ i kada odbijanje predstavlja miješanje u to pravo. Još jedan stav Evropskog suda koji je potrebno naglasiti jeste da kada je nevladina organizacija umiješana u pitanja od javnog interesa, ona ima ulogu „društvenog kontrolora vlasti“, pa aktivnosti te organizacije „zahtijevaju sličnu zaštitu prema Konvenciji kao što je ona koja se pruža štampi.

 

Nakon promjene u praksi Evropskog suda, Ustavni sud BiH je prvi put u predmetu AP – 461/16 razmatrao potencijalnu povredu slobode izražavanja zbog uskraćivanja pristupa informacijama, po apelaciji Neformalnog udruženja građana Re:akcija – Građanska inicijativa za Banju Luku.

 

 

 

Ustavni sud je istakao različite faktore koje cijeni pri odlučivanja da li je usljed uskraćivanja informacije došlo do miješanja u slobodu izražavanja. To su sljedeći kriteriji:

 

1. svrha traženja informacija. Tražitelj informacija mora prezentovati svrhu traženja informacija. Iako zakon o pristupu informacijama propisuje da javni organ neće ispitivati opravdanost zahtjeva za pristup informacijama, kada se tvrdi da je došlo do povrede slobode izražavanja usljed uskraćivanja pristupa informacijama, tražitelj informacija mora pružiti argumente iz kojih će se moći utvrditi koja je bila svrha zahtjeva za pristup informacijama, kako bi se moglo ispitati da li je traženje spornih informacija imalo neki javni interes, ili je tražitelj informacija samo želio dobiti traženu informaciju.
2. doprinos traženih informacija debati od javnog interesa. Tražitelj informacija ima obavezu da elaborira da li će informacija doprinijeti nekoj debati od javnog interesa; da li ima namjeru da informacije podijeli sa zainteresiranom javnošću; da li će uskraćenje informacije onemogućiti tražitelja informacija da učestvuje u javnoj debati o nekom pitanju od javnog interesa, odnosno da li će ga ga je spriječilo da obavlja ulogu društvenog kontrolora vlasti (public watchdog).
3. priroda spornih informacija. Relevantan kriterij jeste da li se radi o informacijama koje mogu biti izuzete od objavljivanja sukladno zakonu o slobodi pristupa informacijama. Ukoliko je to slučaj, redovni sudovi trebaju dati jasne i obrazložene razloge za svoje odluke kojima se uskraćuje pristup informacijama.
4. priroda nevladine organizacije. Relevantne činjenice su i one o kakvoj nevladinoj organizaciji se radi; oblastima i cljevima njenog djelovanja; njenim aktivnostima u javnom sferi i slično.
5. postupanje nevladine organizacije sa traženim informacijama. U vezi sa ovim kriterijem, relevantno jeste da li su tražene informacije bile neophodne za neke aktivnosti tražitelja informacije kao nevladine organizacije; odnosno da li se sporne informacije tiču nekih konkretnih aktivnosti koje provodi tražitelj informacija i koje se tiču nekog pitanja od interesa za javnost, te da li je tražene informacije uopće želi podijeliti sa javnošću.

 

 

 

Razvoj prakse Ustavnog suda BiH u pogledu pristupa informacijama, puža dodatnu zaštitu ovog prava posredstvom slobode izražavanja. Njegova praksa dodatno jača ovaj instrument kontrole rada javne vlasti, prvenstveno u trošenju budžetskog novca, razotkrivanju korupcije i sl. Da bi uživali tu zaštitu, građani, mediji i civilni sektor u postupcima pristupa informacijama treba posebno pažnju posvetiti gore spomenutim kriterijima te težiti njihovom ispunjenju od početka samog procesa pristupa informacijama te tako osnažiti svoje argumente, ukoliko taj postupak bude imao svoj kraj pred Ustavnim sudom BiH ili pak Evropskom sudom za ljudska prava.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth” finansiranog od strane Ministarstva Vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, kojeg sprovode Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika