Sloboda pristupa informacijama

Piše: Tahir Herenda

Kada govorimo o slobodi izražavanja, najveći broj nas vezuje ovu slobodu uz mogućnost pojedinca ili grupe pojedinaca da bez ograničenja (ili uz izuzetna ograničenja) dijeli informacije i svoje lične stavove. Stvaranje stavova i njihovo dijeljenje jeste ključno za funkcionisanje savremenog demokratskog društva – omogućava razmjenu ideja i informacija o problemima jednog društva, stvara informiranije birače, omogućava medijima da vrše nadzor nad djelovanjem javnih vlasti…Međutim, ostvarivanje tih funkcija slobode izražavanja je teško zamislivo bez adekvatne informisanosti. Stoga, sloboda izražavanja podrazumijeva jedan dodatni segment ovog prava, koji, iako možda nije intuitivan, svakako nije manje važan. Radi se o slobodi primanja informacija i ideja, koja je osnovni preduslov za potpuno ostvarenje slobode izražavanja kao efektivnog prava.

Uistinu, sloboda primanja informacija, i sloboda dijeljenja informacija i ideja su dvije strane istog novčića – pojedinci dijele svoje stavove kako bi ih drugi čuli, a drugi slušaju tuđe informacije i ideje kako bi bolje oblikovali svoje stavove. U tom smislu, sloboda govora je jednako sloboda pojedinca da podijeli svoj stav, koliko i pravo ostalih pojedinaca da taj stav čuju, te da shodno tome preispitaju, promjene ili zadrže i ojačaju svoj raniji stav.

U tom smislu, član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje:

Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.

U svrhu realizacije ovog prava, Evropski sud za ljudska prava formuliše dvije obaveze države. Prva obaveza države jeste tzv. negativna obaveza. Ovo znači da je država obavezna na pasivnost, odnosno nemiješanje u razmjenu informacija između privatnih lica. Iako korisna za javnu debatu, ovakva obaveza države ne omogućava pojedincu da od države traži da mu/joj se dostave informacije koje su u ekskluzivnom posjedu države. Do 2006. godine, Evropski sud za ljudska prava je odbijao da formuliše obavezu države da dijeli informacije u svom posjedu sa zainteresovanim pojedincima i grupama pojedinaca. Tek nakon presude u predmetu Sdružení Jihočeské Matky protiv Češke Republike, Evropski sud za ljudska prava formulište i tzv. pozitivnu obavezu države, odnosno obavezu države da na zahtjev (u ovom slučaju medija) podijeli informacije u svom ekskluzivnom posjedu. Logika iza uspostavljanja ovakve obaveze jeste omogućavanje javnim i društvenim čuvarima (public and social watchdogs) da objavljaju svoje funkcije.

Ovakva obaveza države ipak nije apsolutna. Prije svega, ograničena je na gorepomenute public i social watchdogs, odnosno neophodno je da su informacije koje se traže nužne za odvijanje javne debate. Nadalje, ovakva obaveza države ograničena je činjenicom da država može u određenim situacijama da ograniči/da se miješa u prava zagarantovana Evropskom konvencijom, pa tako stav 2 člana 10 kaže da:

Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Ipak, trend ukazuje na to da su nove presude u pravilu širile obim prava koji je zagarantovan ranijim presudama, te u tom smislu treba očekivati nastavak ekspanzije ovog prava.

Budućnost ovog prava krije izazove koji su posljedica razvoja tehnologija. Sve je veći broj pojedinaca koji se većinski ili isključivo informišu putem društvenih mreža. Sadržaji kojima smo izloženi na društvenim mrežama su samo djelomično rezultat našeg samostalnog izbora – u velikoj mjeri ovise o algoritmima koji „biraju“ koji sadržaj će nam biti ponuđen. Algoritmi uzimaju u obzir naše ranije izbore i ponašanje na društvenim mrežama i nude nam slične izbore. Jedna od značajnih negativnih posljedica takvog funkcionisanja algoritama jeste i kreiranje takozvanih eho komora, odnosno izdvajanja samo onih sadržaja koji reafirmišu postojeće stavove pojedinca. To za posljedicu ima nemogućnost stvarne razmjene ideja, budući da se pojedinci konstantno kreću unutar istog „svijeta“ informacija, uz umanjen kapacitet da čuju i vide drugačije stavove, čime se društvo polarizuje. Svjedoci smo takve polarizacije u Sjedinjenim Američkim Državama. U tom smislu, pravo na pristup informacijama ima potencijal da se transformira, i kroz svoju transformaciju potencijalno doprinese razrješenju pat pozicije koja nastaje kao rezultat eho komora, a koja vodi sve zaoštrenijoj polarizaciji u društvu.

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth” finansiranog od strane Ministarstva Vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, kojeg sprovode Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika