Otvaraš telefon.

Mostar.
Još jedna žena ubijena. Još jedan femicid. Još jedan život izgubljen, još jedna opomena državi.
U komentarima: – “Opomena?! Umij se nisi dobar. Jedino da se država instalira u svaku kuću i rješava kućne probleme. Urazumite se. Treba znati sa osjećajem izmarisati hanumu, a ne pretjerivati.”

Skrolaš dalje.

Tuzla.
Policajci osumnjičeni za podvođenje maloljetnica. Djevojčice iz doma bez roditeljske skrbi odvođene u lokale, zatvarane, iskorištavane.
U komentarima: – “To vam je zapadna propaganda. Pa šta fali, punoljetne su po nekim religijama.“

Skrolaš dalje.

Tuzla.
Dom penzionera. Požar. 185 štićenika je bilo prepušteno tročlanom medicinskom osoblju. Najmanje 15 mrtvih.

U komentarima: – “Baš zanimljivo, u privatnim ustanovama je jedan medicinar i jedan njegovatelj na 300 korisnika pa šta. Ovaj put su bespotrebno digli paniku.”

Skrolaš dalje.

Milan, Sarajevo, opsada.
Istraga o „vikend snajperistima“: plaćeni turisti koji su tokom opsade pucali na civile. Trenutni predsjednik Srbije prijavljen zbog slučaja “Sarajevo safari” Uredu javnog tužitelja u Milanu.
U komentarima: – “Turizam je svugdje pozitivna stvar. Samo se vi bunite. Kakva vam je razlika ko je iza optike? To nije vaša briga.”

Skrolaš dalje.

BHRT.
Javni servis zemlje na rubu gašenja. Novinari u šatoru, javnost na ivici medijskog mraka.
U komentarima: – “Gasi kamere, motaj kablove. Fantastične vijesti, nadamo se što bržem gašenju tog smeća. Jaoo velike štete.. Ugasite se više.”

Ugasiš telefon.

Nazad u dnevnu sobu. Na televiziji vijesti i naglasak na mladima. Pomisliš, konačno nešto pozitivno.

• “Kada će se mladi probuditi? Zašto se ne pokrenu kao u drugim zemljama? Imaju krive uzore. Krive ideale. Mladi u BiH su pasivni, ništa od njih.”

Pogledaš u svoje ukućane, sa odobravanjem slušaju.

• “Sine, vi ste budućnost. Uradite nešto, naše vrijeme je prošlo.”

Kreneš izustiti, pa zastaneš: Mi smo bili vaše vrijeme.

Mladi su prozvani kao pasivni u društvu u kojem su institucije aktivno-pasivne. Kritikovani su kao nezainteresovani u društvu koje se odavno prestalo interesovati za vlastite građane. Optuženi su za apatiju u zemlji u kojoj se apatija prenosi generacijski, kao naslijeđe zajedno sa imovinom i dugovima.

To ne znači da mladi ne trebaju biti glasni, organizovani ili politički prisutni. Naprotiv, njihova energija i prkos jedina su nada zemlje koja sve više podsjeća na beskrajnu hroniku tragedija, napuštenih reformi i neispunjenih obećanja.

Ali prije nego što ih ponovo proglasimo problemom, možda bi trebalo priznati istinu, da mladi nisu problem, mladi su posljedica.

Posljedica urušenih institucija, normaliziranog nasilja, selektivne empatije, moralne relativizacije i dubokih nacionalnih podjela.

I ako želimo da oni budu rješenje, onda im moramo ponuditi nešto što ova zemlja dugo nije:
sigurnost, prostor, perspektivu i razlog da vjeruju da njihova borba ipak ima smisla.

Autorica: Ajna Mešić