Historija slobode govora

Danas u svijetu, pored ograničenja slobode govora u određenim zemljama i društvima, ipak možemo reći da sloboda govora, kao jedna od temeljnih ljudskih sloboda, uživa položaj i zaštitu kakve nije imala većim dijelom ljudske historije.

Historija slobode govora, prije 20. vijeka i razvoja Ujedinjenih nacija, jeste historija pokušaja istaknutih pojedinaca i manjih nepovlaštenih grupa ljudi ali  i generalne represije.

Govor, kao jedno od temeljnih svojstava čovjeka, jeste i jedinstven način izražavanja svojih stavova i mišljenja i kao takav jeste vezan za generalnu slobodu čovjeka koja je, uzevši u obzir (pisanu) historiju ljudskog roda, jedna relativno recentna garantovana sloboda.

Razvoj ljudske civilizacije u periodu antike pa sve do Francuske revolucije nije podrazumijevao garantovanu slobodu govora.

U tom periodu ljudskog razvoja, koliko god da je bio raznolik u odnosu na različite sisteme vlasti, ipak je postojala jasna konstanta totalitarnog vladara (ili grupe vladara).

Totala ili apsolutna vlast podrazumijevala je kontrolu nad ekonomskim, političkim, kulturnim i vojnim aspektim društva pa uključujući i kontrolu nad pojedincem i njegovim životima.

U antičkoj Grčkoj, koju znamo kao prethodnicu zapadne civilizacije, poznatoj po razvoju demokratije, sloboda govora je bila rezervisana samo za uzak krug muškaraca i to ograničena na par gradova u par perioda demokratije.

S tim da ni istaknuti građani koji su uživali tada garantovana prava nisu bili imuni na progon i ograničenja slobode govora pa imamo primjer suđenja Sokratu kojim su htjeli ograničiti njegovu slobodu izražavanja.

Apsolutna kontrola nad životom pojedinca od strane apsolutne vlasti naročito je došla do izražaja razvojem feudalizma i vezanjem pojedinca za određeno mjesto i određeni posao koji je imao obavljati za svog života, služeći svom feudalnom gospodaru dok je živ.

Razvojem gradskih sredina i specifičnog gradskog staleža stanovništva koje je, vođeno trgovinom i putovanjima koja su širila uske poglede na svijet, u periodima buna i nemira zaista tražilo bolji položaj nepovlaštenih, došlo je i do jače represije govora i to prije svega javnog istupa.

Tehnološki razvoj poput razvoja štampe donio je do tada neviđene mogućnosti širokog pristupa pisanoj riječi što je imalo potencijal obrazovanja šireg sloja stanovništva i samim tim pozitivnih društvenih kretanja, no apsolutna kontrola podrazumijevala je i monopol nad obrazovanjem pa su nosioci vlasti bili izuzetno oprezni te su zabrane privatnih i neslužbenih štamparija bile sveprisutne.

Tek je kao nusprodukt šizme u Katoličkoj crkvi i pojave protestantizma Biblija na narodnom jeziku postala dostupna određenim (pismenim) grupama ljudi.

Ipak slobodi govora, naročito onoj koja je garantovana širem sloju stanovništva još nije bilo vrijeme.

Prvi garanti slobode govora se pojavljuju u Engleskoj, gdje je uskom krugu ljudi, članovima engleskog Parlamenta, 1689. godine zagarantovana sloboda izražavanja i govora unutar Parlamenta.

Ovo dostignuće je bilo rezultat viševjekovne borbe apsolutnog vladara sa bogatim slojem plemstva koje je željelo ograničiti moć vladara ne u korist stanovništva već zbog svojih interesa.

Ipak, to predstavlja značajan iskorak ljudske civilizacije kao čisti precedent.

Tek sa pojavom prosvjetiteljstva te dolaskom Francuske revolucije, temeljna ljudska prava izlaze iz sfere autorskih radova istaknutih filozofa te se Deklaracijom o pravima čovjeka iz 1789.godine kao jedna od garantovanih sloboda postavlja i sloboda govora.

Par godina poslije, pod utjecajem Francuske revolucije, u ustav novoformiranih Sjedinjenih Američkih Država ulazi i sloboda govora kao dio Prvog amandmana.

Ipak, što se  Evrope tiče, period 19.vijeka nije postao period nastavka oslobađajućeg razvoja slobodnih ljudi kako su se francuski revolucionari nadali, već je kroz periode represivnih mjera retrogardnih vladajućih sila društvo opet imalo ograničenja ljudskih prava koja su, od države do države, bila manje ili više strogo primjenjivana.

Na garanciju slobode govora čovječanstvo je moralo čekati do završetka jednog od najkrvavijih perioda historije i odlučnog stava da je došlo vrijeme za izgradnju novog svijeta, novog svjetskog poredka, u kojem će običan čovjek biti zaštićen i slobodan.

Generalna skupština novoformiranih Ujedinjenih nacija je 1948. godine usvojila Deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj je i sloboda govora, kao jedno od temeljnih ljudskih prava, zagarantovana svakom pojedincu.

Ipak, sama Deklaracija nije donijela kraj represijama i gušenjima slobode govora.

Totalitarni režimi, od kojih neki i danas postoje, prepoznavali su verbalni delikt kao krivično djelo te su mnogi građani, obični pojedinci, naučnici i pisci, samo zbog izražavanja svog, univerzalno garantovanog prava, bili zatvarani.

U današnje vrijeme, pored postojanja represivnih sistema u nekim državama, državne i međunarodne institucije pružaju garante ljudskih prava pa i slobode govora među njima.

Pitanje granica slobode govora i govora mržnje jeste pitanje kojim se javnost bavi i baviti će se u narednom periodu, a kroz savremene medije izražavanja poput interneta, sloboda izražavanja može se reći da je na najvišem nivou u ljudskoj historiji iako se u nekim državama, zakonskim rješenjima zadire u slobodu pojedinaca zarad državne sigurnosti.

Pitanje slobode govora ipak nije više u sferi pitanja već se radi o jasnom garantovanom i priznatom pravu čovjeka ali proces zaštite ljudskih prava nije niti će ikada biti gotov, te se mora biti svjestan važnosti zaštite istog prava.

Fuad Avdagić

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth” finansiranog od strane Ministarstva Vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, kojeg sprovode Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika