Doniraj!

Pišem ti iz…

Digitalna izložba pisama mladih iz Bosne i Hercegovine i dijaspore

Neka pisma putuju kilometrima. Druga prelaze granice koje ne možemo vidjeti.

„Pišem ti iz…” okuplja pisma mladih iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, nastala iz odgovora na pitanje “Da te Bosna i Hercegovina može čuti, šta bi joj rekao/la?” i želje da podijele svoja iskustva, sjećanja, osjećaje i razmišljanja o mjestu kojem pripadaju.

Kroz 15 pisama i četiri ilustrirane razglednice, ova digitalna izložba otvara prostor za glasove i priče mladih koji su mogli izabrati drugačije, a izabrali su Bosnu i Hercegovinu.

Pisma koja ostaju

15 pisama. Različite priče. Jedna Bosna i Hercegovina.

Tajra Mahmutović, 18 godina

Draga moja Bosno i Hercegovino,

 

Počinjem ti ovo pismo stihovima Branka Ćopića:

Ima negdje, Zemlja jedna,

Plemenita, topla, čedna.

Ima jedna Zemlja snena,

Lijepa, nježna, kao žena!

Ima jedna rajska bašta,

U kojoj se voli, prašta.

U toj bašti ruža rosna,

Ima jedna Zemlja Bosna!

 

U njima sam pronašla cijelu tebe. I drugi su ti pisali, i ja evo nastavljam, jer mislim da zaslužuješ još mnogo stihova, riječi, slika… Meni su puno više od srca na karti svijeta! Ti si srce u grudima, koje je kucalo, kuca i koje će vječno kucati. O tebi su mi pričali moji djedovi, roditelji, učila sam o tebi i u školi. Danas si mi posebnija nego ikad. Raspust sam provela daleko od tebe i ustvari shvatila koliko mi značiš i koliko si mi tamo nedostajala. Tvoje šarenilo svuda oko nas je dokaz da što si različitija sve si i poželjnija za život. Sve te razlike su tvoji ukrasi koje niko drugi nema. Baš zbog toga veliki si izazov ali i oaza mira i sreće. Budućnost pripada onima čiji su korijeni jaki, stabla snažna, grane na sve strane, a plodovi rasuti svud po svijetu. Tebi Bosno i Hercegovino koja možeš i moraš da budeš mjesto iz kojeg se odlazi samo da bi se upoznao svijet i spoznala tvoja veličina, a ne mjesto iz kojeg se mora otići da bi se pronašla budućnost, zato draga i jedina moja, pišem ti danas jer mi je stalo i jer želim da me čuješ. Stalo mi je da tvoje ime svi izgovaramo s ponosom i poštovanjem, ali i da svi mi svojim postupcima i ponašanjem budemo bolji dio tvoje priče. Mladi su tvoja budućnost, ali isto i tako i sadašnjost. Zato nam pruži priliku da pokažemo svoje znanje, da nam se trud, učenje, i zalaganje isplati, jer smo najbolje što imaš. Vjeruj u nas!

Hvala Ti što ćeš uvijek biti dio mene, gdje god me život bude vodio, i mjesto gdje ću se uvijek rado vraćati.

 

S ljubavlju,

mlada bosanka i hercegovka

A letter to Bosnia

 

How do I start this? Why does writing to you feel like a breakup? Why are you like this Bosnia? I argue with myself a lot trying to make sense of why they ruined you. Why do they know you because of war and not love? Why can’t people stand each other? Why are we like this? I’m desperate.

I’m studying politics to fix you but how much can I do if there is a system working against me? You can say I’m a bit pessimistic and mean but I’m losing so much of the hope I had. I’m scared for the future you have. Do I stay and fight with the system that doesn’t want me or do I leave and fight for you in some other way? I don’t even know this myself. I want to stay but I’m asking myself what do I get from it. My family fought for you so is my leaving a selfish, cowardly move?

I don’t want to leave but you don’t leave me with a lot of choices. I pride myself with being Bosnian but is my pride everything I have left? I love you and you are amazing, but I’m scared of failing. I think I’m more scared of becoming one of those old, bad politicians like the ones that ruined you in the first place. I love you too much to even think to ruin you in any way.

Sometimes I sit and think about would I help more if I leave and then come back. On another hand I’m concerned about you and who will handle you, maybe even ruin you further if I’m not here. I’m writing this as a plea, a chance for Bosnia, for something good to finally happen. People in Bosnia finally stopped being scared to be proud of you.

If I stay, I hope I make you proud and if I leave, I will make sure you are proud of me. I will represent you always.

 

With the most amount of love.

Draga Bosno i Hercegovino,

Volimo te.

Ne zato što si savršena. Ne zato što si uvijek bila laka za razumjeti.

Volimo te zbog svih različitih načina na koje gledaš svijet i zbog svih priča koje nosiš u sebi.

Možda je to tvoje veliko srce. Doista ima nešto u tome što te nazivaju malom europskom zemljom u obliku srca.

Tvoj prkosni duh i tvoja nevjerovatna sklonost avanturama. Tvoj način da običnu kafu pretvoriš u cijelo poslijepodne, poslijepodne u priču, a priču u uspomenu koju nosiš cijeli život.

Volimo način na koji se uvijek podigneš nakon što stvari postanu teške, otreseš prašinu sa sebe i nastaviš dalje.

Oduvijek si išla svojim putem. I nekako nikada nisi bila osobito dobra u pretvaranju da si nešto što nisi.

Uvijek kažeš stvari onakvima kakve jesu. Istinu direktno, bez uljepšavanja. Ali naravno uvijek s poštovanjem i ljubaznošću.

Prošla si kroz poglavlja koja su te mogla učiniti ogorčenom. Ipak, u tebi postoji nešto što uvijek iznova bira ljubav umjesto mržnje.

Ne praviš uvijek veliku buku oko toga. Jednostavno ustaneš ujutro. Skuhaš kafu. Smiješ se. Raspravljaš. Slaviš duboko u noć. I ideš dalje.

I možda upravo tako, tiho, stvaraš svoju povijest.

Volimo te, Bosno i Hercegovino, jer gdje god u svijetu bila tvoja djeca, ti uvijek ideš s nama.

U našim imenima.

U našem govoru.

U hrani koju pripremamo.

U pričama koje nam pričaju naši roditelji.

U načinu na koji se smijemo, u načinu na koji dočekujemo goste, u načinu na koji volimo malo glasnije nego drugi.

Ti si mjesto, ali si i nešto što nosimo sa sobom.I možda je upravo to ono što ti želim: da tvoja djeca, gdje god živjela, nikada ne moraju birati između pripadanja tebi i pripadanja nekom drugom mjestu.

Jer već si nas naučila da dom nije samo mjesto koje možeš pokazati na karti.

Ponekad je dom nešto što živi u tebi.

Volimo te, Bosno i Hercegovino.

I kamo god nas život odveo,

jedan mali dio nas uvijek će biti tvoj.

Bosnia and Herzegovina means everything to me.

Bosnia and Herzegovina is one of the prettiest places to visit. Some of the prettiest places to visit are Mostar, Sarajevo, Konjic, Srebrenica, Brčko and Tuzla.

Bosnia and Herzegovina also has a rich history. It has Radimlja and many stećci (tombstones).

I don’t like people who divide Bosnia, and I also don’t like people who pollute Bosnia and Herzegovina.

I hope that in the future people will be aware of what they are doing.

Bosno i Hercegovino, zemljo moja mila,

rušena si stoljećima, a još si puna krila.

Iz svake tvoje rane opet cvijeće niče,

i sunce nad tobom na novi život liči.

 

U tebi sam prvi put udahnula, upoznala svijet,

na tvojim sam livadama ubrala prvi cvijet.

Dala si mi prve korake, dostojanstvo, znanje,

iz tvojih sam učionica ponijela svoje zvanje.

 

Otišla sam vjerujući: negdje lakše se diše,

negdje ima manje straha, a mogućnosti više.

Za svoje sam dijete poželjela mirne dane,

da mu snovi rastu tamo gdje ne odjekuju granate i rane.

I jeste — moje dijete mirno sklapa oči,

ne paraju eksplozije tišinu naše noći.

Al’ kad ga pokrijem i ostanem sama,

tvoja mi se daljina skupi u grudima i suzama.

 

Bosno i Hercegovino, pod tuđim nebom zora sviće,

a u meni tvoje rijeke, tvoje šume, tvoje biće.

Imam kuću, imam ključ i prozore što sjaje,

ali samo tvoje ime osjećaj doma daje.

 

I kada su granate kidale djetinjstvo moje,

držala sam se života i zemlje svoje.

Nije bilo sigurnosti, al’ znala sam kome pripadam,

i danas me ta ljubav podigne svaki put kad padam.

Danas si mi glas što iz daljine zove,

i ono: „Kad ćeš kući?“ što mi prekine snove.

Ti si mjesto za stolom koje još na mene čeka,

i kućni prag što boli kad sam od njega daleka.

 

Ne želim da te dijete samo s fotografija zna,

da mu budeš kratko ljeto i priča pred vrata sna.

Želim da tvoje staze svojim korakom mjeri,

da u tebi gradi život, da u tvoje sutra vjeruje i smjelo se usmjeri.

 

Budućnost ti želim bez podjela, mržnje i rana,

s više dječijeg smijeha i spokojnih dana.

Da se od poštenog rada može dostojno živjeti,

da ostanak bude nada koju vrijedi slijediti.

 

Ne želim jednog jutra kraj otvorenih vrata stati,

gledati kofer svog djeteta i osmijeh mu na silu dati.

Da kažem: „Idi, sretno“, dok se u meni sve slama,

kao što se slomilo u mojim roditeljima kad sam otišla sama.

 

Bosno i Hercegovino, kad bi mogla čuti riječi ove,

znala bi koliko nas iz tuđine tvoje ime zove.

Ne tražimo mnogo — tek mir pod nebom svojim,

da djecu odgajamo tamo gdje govorimo: „Ja pripadam, ja postojim.“

 

U srcu te nosim, u mislima tebi hodim,

u nadi ti se vraćam, za ruku dijete vodim.

Samo te jedno molim, dok mi suza niz lice pada:

da moja djeca o tebi pišu iz sreće — nikada kao ja sada.

Ne znam kada sam te prvi put zavolio. Možda onda kada sam prvi put ugledao tvoje planine, ili kada sam kao dijete trčao ulicama ne razmišljajući o tome šta znači imati dom.

Možda onda kada sam prvi put osjetio miris kiše na zemlji, čuo žamor ljudi u mahali ili sjedio za stolom dok su se oko mene pričale priče koje sam tada smatrao običnim, a danas shvatam koliko su bile dragocjene.

Bila si u jutarnjim buđenjima, u toplini doma, u porodičnim okupljanjima i smijehu koji se širio kućom. Bila si u ljetima koja su izgledala kao da nikada neće završiti, u bezbrižnim danima djetinjstva i u onim malim trenucima koje tada nisam znao cijeniti. U mirisu domaće hrane, u razgovorima s dragim ljudima, u putovanjima kroz tvoje krajeve i pogledima kroz prozor dok su se preda mnom smjenjivali gradovi, sela, rijeke i planine.

Čuvat ću u sebi tvoje mirise, tvoje priče, tvoje ljude i svoje uspomene na tebe. Gdje god me život odvede, kada čujem tvoje ime, želim osjetiti ono isto što sam osjećao kao dijete kada sam znao da sam kod kuće.

Mogu se nadati da ćeš jednog dana biti zemlja u kojoj će nove generacije stvarati uspomene zbog kojih će i one, kao ja danas, moći reći: „Ovdje je moj dom. Ovo je moja Bosna i Hercegovina.“

1.Šta za tebe znači Bosna i Hercegovina danas?

 

Znači

Bit ćeš

Budi

Jutra su mračna, dan je kratak i magla gusta.

Noć je duga, neba vedra, usta suha.

Usta suha, dani vreli, oči gladne.

Gladne.

Izdane.

Oči vole, jer mogu.

Gladne, promrzle, mole, kleče.

Zemlja šuti.

Zemlja ne zna.

Oči je miluju pogledom.

Krv što je hrani, ne zna.

Ja je grlim, zabijam prste u nju, stežem čvrsto.

Ne dam da ode, grizem zemlju.

Zemlja….

 

2.Kako vidiš budućnost Bosne i Hercegovine?

 

Tu barku vjetrovi šibaju,

Jedra se kidaju, ljudi skaču i plivaju.

More je hladno i mrzne im tijelo,

Da ih je crno sidro srelo.

Barka je stara i kapetan zao.

Ja sam na rubu drvene barke,

Gledam u more, dodirujem lijer, kule i bajke.

Stiže me glas oca i majke,

Ali neće me naći crno sidro.

 

3.Šta bi joj rekao da te može čuti?

 

Ideš joj opet u posjetu?

Ponesi joj ovaj papir…

Znam da joj ne fali papira, nemoj se praviti pametan.

Zašto ne želiš?

Nemoj se raspravljati sa mnom i nemoj čitati šta piše.

Hajde sad, dok se nije skroz smrklo.

(Šuškanje papira potisnuto hladnim jorganom prikriva znatiželju mladog sina, po struci amaterskog kurira)

„Zamotana, zavezana na uštrb sebe, ali evo te, još me slušaš.

Hladne su zime još uvijek, režu u kost.

A hladna si i ti, stidna, teška onako k’o žensko.

Čujem da su nam djeca daleko, rekli su mi nedavno.

Izvini što ja ovako, samo ne znam šta si očekivala od njih.

Zato ti ovo i pišem, znaš da smo ti i ja svakako otplesali svoje.

Daj, probudi se već jednom, molim te.

Pa valjda se i njih nešto pita, nisu oni samo djeca, nisu oni namještaj da ih razbacuješ kako ti je volja.

Nisu otišli jer im nisi dala život – to me najviše i boli, ludačo, sad sigurno kolutaš očima.

Ali nisu. I nisu otišli jer nisi imala da ih nahraniš.

Nisu.

Otišli su jer nisi bila tu, i samo zato sad sjediš sa svojim roditeljima koji ti zvocaju kako nisu vidjeli unučad osam godina.

Bila si maćeha.

Opet sam pretjerao…

Da imam više papira, pisao bih ponovo, ali razumjet ćeš ti.

Sama znaš koliko te volim, ali… ali je tako.

Obriši suze i… probaj ih dozvati, probaj im pružiti mir. Ne oazu, samo mir.“

Ako nisi izašao, ponesi smeće iz kuhinje!

Ne znam da li se domovina može opisati jednom riječju. Kada bih morala izabrati tvoju, rekla bih: nedovršena.

Ne zato što ti nedostaje ljepote. Imaš svoje rijeke, planine i gradove koji pišu svoje priče. Imaš ljude koji će ti otvoriti vrata i kada te prvi put vide, ljude koji možda nemaju mnogo, ali će podijeliti ono što imaju i učiniti da se i nepoznat čovjek osjeti kao da je došao kući. Imaš mlade koji još uvijek vjeruju da vrijedi pokušati.

Ali imaš i mnogo toga što boli.

Odrastam u zemlji u kojoj mladi prerano nauče riječ „odlazak“. U kojoj se ponekad više pita ko je čiji nego ko je kakav. U kojoj veze znaju vrijediti više od znanja, a prezime više od truda. Čitamo o nasilju, ubijenim ženama, mržnji i podjelama, a najstrašnije je što postoji opasnost da se na sve to naviknemo.

Ne želim da se naviknemo.

Ne želim da djevojčica jednog dana uči kako da se vraća kući gledajući iza sebe. Ne želim da mladi čovjek vjeruje da je jedini način da uspije – da ode. Ne želim da djeca nasljeđuju tuđe podjele prije nego što uopšte shvate šta ih dijeli.

A opet, ne mogu da te se odreknem.

Ti si moje djetinjstvo. Moje Trebinje. Moji ljudi, moja sjećanja, moj jezik i sve ono zbog čega se negdje osjećamo kao kod kuće.

Možda ću jednog dana otići. Možda ću spakovati kofer i potražiti priliku negdje daleko. Ali nemoj misliti da sam otišla jer te ne volim

Otići iz zemlje nije isto što i otići od nje.

Rekla bih ti da te volim, ali da ljubav prema tebi ne znači da moram ćutati o onome što nije dobro.

Ne želim savršenu Bosnu i Hercegovinu. Želim pravedniju. Želim onu u kojoj će mlada osoba imati priliku zbog svog rada, žena biti sigurna, a različitost nešto što upoznajemo, a ne čega se plašimo. Želim da prošlost bude opomena, a ne razlog za novu mržnju.

Pogledaj svoje mlade. Mi još nismo odustali od tebe. Još uvijek volontiramo. Stvaramo. Pitamo. Borimo se. Vjerujemo. I možda baš zato imamo pravo da od tebe tražimo više.

Zato, Bosno i Hercegovino, čuvaj svoje mlade. Jer možda još uvijek ne znaš koliko nas je teško zadržati.

I ako jednog dana ipak odem, znaj da bih te ponijela sa sobom. Ne zato što te ne volim, već zato što želim život kakav vjerujem da možemo imati ovdje.

A ako se jednog dana vratim, nemoj me pitati gdje sam bila.

Samo mi pokaži da si se promijenila.

Da se djevojčice više ne boje.

Da mladi više ne bježe.

Da se ljudi više ne dijele.

Da se dobrota ponovo podrazumijeva.

Vidim te kao zemlju u kojoj će mladi jednog dana ostajati ne zato što nemaju gdje da odu, već zato što imaju razlog da ostanu.

I možda tada neću razmišljati o tome gdje bih mogla otići.

Razmišljaću o tome koliko lijepo može biti ostati.

For me, the homeland represents a safe home and shelter for people. It is a symbol of resistance and strength. It is a symbol of resistance and strength that it has proven through the centuries, surviving despite everything. Time passes and people pass, I will pass too, but Bosnia will remain. How do I know? Well, it is something special to the heart.

While the majority chooses to leave the country for a better economic situation, politics, and the like, I advocate staying. Nothing can replace the Bosnian greeting and culture, even if it were a royal throne. That is freedom. That is consistency.

Therefore, among my generation and the generations after me, I see how they are building their future right where they were born and raised. And those who left long ago, I see them returning and using the knowledge, effort, and experience they gained abroad right here to benefit the community and society.

Bosnia, if you can hear me and I know you can, I would tell you to be proud of your sons and daughters. You are a part of our soul.

Draga moja Bosno i Hercegovino, moja domovino,

Danas ti neću pisati o zastavama, granicama a ni velikim riječima, pisat ću ti o jednom sasvim običnom danu. Današnjem.

Ujutro sam krenuo prema Starom gradu. Mostar kao Mostar, već budan.

Đaci su na velikom odmoru, auta prolaze, sunce prži već 40 stepeni od osam sati, Neretva lagano teče.

A ja, moja domovino idem u Stari grad da se nađem sa Petrom i Aljošom.

Aljoša je Srbin i pravoslavac.

Petar je Hrvat i katolik.

Ja sam Bošnjak i musliman.

Nekom bi ovo možda bio dovoljan razlog da od nas napravi senzacionalnu priču. Priču o suživotu. Meni je to još jedan od dana kada se normalno viđamo i družimo.

Aljoša će mi biti kum na svadbi.

Aljoša je radio u Starom gradu, pa smo čekali da završi a kada je završio krenuli smo u šetnju. Nismo imali nikakav poseban plan. Zaustavljali smo se gdje nam se zaustavlja, pričali gluposti, smijali se i usput komentarisali ljude koji prolaze.

I pomislih tada, eto, domovino – ovo si ti.

Ne ona Bosna i Hercegovina o kojoj se priča na televiziji i medijima, nego ova naša koja se desi spontano između dvije kafe ili našom šetnjom. Ona Bosna i Hercegovina koja nam se desila kada smo se molili zajedno – krstili i učili.

Ti si i Trebinje i Mostar i Konjic.

Za tvoju budućnost stvarno ne znam mnogo. Volio bih samo da jednog dana ne moramo praviti posebne priče o tome kako smo nas troje sjeli zajedno.

Da to više nikome ne bude zanimljivo, nego normalno.

Eto domovino, to si ti.

I ona Neretva i ona crkva i džamija, i onaj naš šmek koji nema nigdje a treba ti da budeš rahat.

A da me sada možeš čuti, rekao bih ti samo ovo:

Nemoj postati savršena.

Samo nemoj zaboraviti kako izgledaš kada smo mi obični ljudi, zajedno.

Jer koliko god rupa imala, zajedno ćemo ih krpiti, domovino.

Živim u maloj, ali bogatoj zemlji – Bosni i Hercegovini. Danas, 4. oktobra 2026. godine, gledam kako ona polahko tone, ali se i dalje pokušava izvući. Ne uništava ona sama sebe – uništavamo je mi, njeni stanovnici. Uništavamo je na različite načine: zagađivanjem prirode, nepoštovanjem prema okolišu, ali i stalnim podjelama na entitete, nacije i vjere.

Sve češće primjećujem kako nestaju one čiste i pitke vode koje su se nekada mogle pronaći gotovo na svakom koraku. Nestaju i naše prelijepe zelene šume, koje u jesen dobijaju posebne narandžaste i zlatne boje. Sve to polahko nestaje zbog ljudske nebrige, pohlepe i nepoštovanja prema prirodi. Zaboravljamo da nemamo dvije domovine – imamo jednu. To je Bosna i Hercegovina.

Ipak, vjerujem da se, bez obzira na trenutno stanje, mnogo toga može promijeniti. Ne preko noći i ne naglim odlukama, već polahko, korak po korak.

Možemo početi od recikliranja. Potrebno je omogućiti da na svakom koraku imamo mjesta na kojima možemo odlagati i reciklirati otpad, bez dodatnih troškova za građane. Trebamo više ulagati u vlastitu proizvodnju i pokušati proizvoditi ono što možemo sami, umjesto da zavisimo od uvoza. Trebamo stvarati bolje uslove za mlade kako ne bi morali odlaziti u inostranstvo u potrazi za životom koji bi trebali moći izgraditi upravo ovdje, u Bosni i Hercegovini.

Nadam se da će se jednog dana naše zelene i čiste šume ponovo širiti, da će naše rijeke i izvori ponovo biti čisti i pitki, da će parkovi biti puni djece, a gradovi puni života. Nadam se da će se vratiti dobrota među ljude i da će biti manje licemjerstva, mržnje i podjela. Voljela bih da Bosna i Hercegovina ponovo bude mjesto u kojem će svako imati lijep i siguran prostor za život i odmor.

Draga moja Bosno i Hercegovino, sve ovo govorim ljudima koji imaju mogućnost da nešto promijene – samo ako to zaista žele. Promjena treba početi od politike, od prestanka stalnog razdvajanja ljudi na muslimane, hrvate i srbe, jer smo prije svega ljudi. Treba početi i od prirode, od čuvanja svega lijepog što nam je ova zemlja dala.

Nadam se da će se jednog dana sve ovo promijeniti. A mi, mladi koji danas razmišljamo o tvojoj budućnosti, možda ćemo se jednog dana nasmijati i reći:

„Kako je sve ovo nekada bilo čudno i nepravedno prema Bosni i Hercegovini, a danas je konačno onako kako treba biti.“

Do tada, čuvaj se, Bosno moja. A mi ćemo se truditi da te jednog dana ostavimo boljom nego što smo te zatekli.

Prkosna Bosno i Hercegovino,

 

Ti si prva jutarnja kafa koju pijem na rosnom divanu i miris somuna koji miriše cvjetnom avlijom. Ti si i dječija graja i miris tek pokošene trave. Ti si sevdalinka koja se čuje sa pendžera i sve ono čega se poželimo kada negdje odemo.

I ne želim ja, mila moja, da te volim samo riječima. Želim da se na tvojoj zemlji budim, hodim i sanjam, pa makar me to i u dever bacilo.

Zamisli, bilo bi lijepo kad bi se i kod nas, konačno, poštenje i znanje cijenilo više od društvenih odnosa i korupcije? Jer boli, Bosno.

Boli kada se tvojim ulicama šeću samo dede i nane i kada se iz praznih kuća ne čuje glasan smijeh. Boli što se na pragu silnih trokatnica ne skupljaju nanule i opanci, nego prašina.

Gdje je, Bosno, tvoja mladost? Gdje su tvoja djeca i tvoji unuci?

Ko će sutra trčati ovim starim kaldrmama majci u zagrljaj?

Rijetki su oni koji ne okreću glavu i koji ustanu kada treba pomoći. Rijetki su mladi koji vjeruju da je ova zemlja dostojno mjesto za život. Zato ti obećavam da ću te, barem ja, pokušati spasiti, jer smatram da ostanak ovdje nije hrabar, nego jedini ispravan put.

Dičiću se tvojim rijekama i planinama, voljeću te i sjetnu, i razigranu.

Prkosna Bosno i Hercegovino, možda nisi savršena, ali si moja, naša.

I za tebe neka kuca svaki damar.

Šta mi znači Bosna i Hercegovina?

To je kao da me pitaš šta mi znači u mome životu majka. Ona koja me nosila devet mjeseci u trbuhu svome i koja me pazila i hranila i odgajala.

To je kao da me pitaš šta mi znači zemlja za koju su moji preci živote svoje dali, da postoji i diše. Ne pitaj me o njenom značaju, značenju, smislu i vrijednosti, jer su njenu vrijednost spoznali oni koji su živote proveli u inostranstvu, pa se sada vraćaju nazad, poput ptičadi čija su gnijezda svijena u njoj.

Ne pitaj me o njenoj vrijednosti, o njenoj misteriji i njenom duhu jer ona je poput nebrušenog dijamanta. Alhemiju sreće života u njoj spoznaju oni koji su daleko, ali je u srcu nose. Dokle god postoji alhemičara koji znaju da se vjerom i radom i olovo može pretvoriti u zlato za njenu budućnost se ne brinem. Alhemiju sam dobro izučio, njena tajna krije se u radu i nečemu većem od toga, ljubavi.

Da mogu da me čuje, zapravo, znam da me sluša svaki dan, jer sve što postoji ima dušu i sve što postoji može i da govori. Dakle svaki dan moja zemlja čuje moje riječi: „Volim te“. A uvečer kada legnem u toplu postelju, poslije jabuke – njenog ploda, čaše mlijeka i malo meda, i kada se ogrnem vunenim jorganom koji mi napravi majka, kao da mi sa pendžera Bosna šapuće: „Volim i ja tebe, lijepo spavaj.“

Add Your Heading Text Here

Pisma pretvorena u razglednice

Četiri ilustrirane razglednice nastale su kao umjetničke interpretacije pisama prikupljenih kroz projekat „Pišem ti iz…”. Inspirisani riječima, emocijama i iskustvima mladih, učenice četvrtog razreda JU Srednje škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu su njihove poruke pretočile u ilustracije koje govore o pripadnosti, sjećanjima i povezanosti s Bosnom i Hercegovinom.

 

 

 

  1. Asija Rovčanin – Pozdrav iz Mostara
  2. Gaia Mosca – Srce Sarajeva
  3. Ilma Hasković – Bosna u srcu
  4. Nejla Ćeranić – Državljanstvo
Scroll to Top