30 godina nakon genocida u Srebrenici, 17. juna u katedrali Svetog Pavla u Londonu održava se nacionalna komemoracija Srebrenice. 8. jula obilježava se međunarodni dan sjećanja genocida u općoj skupštini UN-a u New Yorku.

Ipak, u Beogradu, 28 juna, miran Vidovdanski protest počinje uvodnim govorom studenta o „krvi i tlu“ koji je ispraćen povicima i simbolima reflektirajući velikosrpski nacionalizam. Takva kultura i misao, može ali i ne mora biti permanentna. Ipak, četnički simboli i veličanje velikosrpske ideologije tokom masovnih protesta u Srbiji stvaraju nove strahove.  

Srpski narativ o Srebenici je podložan relativizaciji, sa naglaskom da su događaji u Srebrenici obostrano pogubni. Takva vrsta negiranja dovodi do očekivanog ishoda, a to je prevlast ideje a ne čovjeka.

U suradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Srbija je pod pritiskom međunarodne zajednice izručila pojedine ratne zločince poput Ratka Mladića, ali nikada nije prepoznala genocid. Prema tome, možemo zaključiti da u odnosnu Srbije i genocida u Srebrenici nije važan ljudski faktor i ko je na vlasti ili ko misli da je predstavlja, već da je taj odnos oblikovan idejno i prostorno većim uvjetom, onim što se u političkim znanostima naziva zeitgeist.

Pojam “zeitgeist” odnosi se na opću intelektualnu, moralnu i kulturnu klimu nekog doba. U političkoj teoriji opisuje kako prevladavajuće ideje i stavovi određenog vremenskog razdoblja utječu na političku misao, djelovanje i pokrete.

Srebrenica je za Srbiju dakle, zeitgeist a ne genocid. Sa takvim okolnostima, teško je zamisliti da pristup dugogodišnje vlasti može istupiti za korektnom rekoncilijarnom, post-konfliktnom politikom pomirenja. Sve dok za Srbiju genocid u Srebrenici se oslikava negiranjem, ismijavanjem, javnim veličanjem zločinaca i svim onim što čini njegovo priznanje poraznim i dok se ogleda kroz uvjerenje u zeitgeist kao status quo, a ne kroz positivno djelovanje, odnosi između BiH i Srbije će biti teško shvaćeni kao međusobno prijateljski. Dok je Srebrenica za BiH definirajući događaj opstanka naroda, prkosa i cijena za državu koja danas postoji, za Srbiju Srebrenica je samo jedan od jeftinih političkih resursa.

Posljedice genocida ne vide se samo u smrti 8000 i više njenih građana i susjeda, već da se posljedice vide i u svakodnevnom životu Srebrenice, ono malo što ga je ostalo. Srebrenica je mjesto koji mnogi opisuju kao zanemareno i prazno. Apoteke, pijace, policijiske uprave, autobuske stanice su samo neke od stvari koje nedostaju u Srebrenici. Jedan od razloga za to je sama osjetljivost politike i političkog djelovanja u Srebrenici. Ipak, narativ o nedostatku života, tišini i praznini Srebrenice ne važi za sve. Neki će reći da bez obzira na sve, Srebrenica i dalje živi. Mladi Ahmo iz Srebrenice nam priča malo drugačiju priču, govoreći kako “Vidite djecu u Kući dobrih tonova kako vježbaju svirati instrumente, đake kako idu u Emmaus na dnevne aktivnosti poslije škole, dječake koji idu na trening u FK Guber, omladinu kako se sprema na folklor u KUD Vaso Jovanović. Lako je ispričati priču o praznoj Srebrenici, za to vam je dovoljan kratki insert sa kružnog toka kod Robne kuće. Ali, život se krije u detaljima. I zbog toga vrijedi živjeti ovdje”( Kukić, 2024). Ahmo nas ipak podsjeća, da se bitka za Srebrenicu i Srebreničku pravdu ne vodi samo na međunaronom planu, već i na lokalnom.

Srebrenica živi i od nje možemo očekivati nove ideje, napredak i život uprkos silama koje su ga namjerile ugasiti.

UN-ova rezolucija, obilježavanje genocida u mnogim državama svijeta, govori na globalnoj pozornici i pravne činjenice međunarodnih presuda ukazuju na to da je Srebrenica neosporna činjenica, i to jedna od onih koja dijeli države i državnosti na pravu i krivu stranu historije, bez obzira na to ko se smarta pobjednikom a ko gubitnikom.

Autor: Benjamin Ahmedbegović