Osvrt na trening medijske pismenosti – Sara Velaga

Imaš pravo na mišljenje, ali nemaš pravo na govor mržnje. Imaš pravo na sumanuti tok misli, ali nemaš pravo da ugroziš nečiju privatnost, slobodu, ali i osnovno ljudsko pravo na život. Jer tanka je linija između nasumičnih predrasuda i govora mržnje. Još tanja od misli do (zlo)djela. A mi smo tom linijom koračali u Banjaluci na treningu YIHR-a o suzbijanju govora mržnje.

U vremenu lažnog predstavljanja, lažnih profila, lažne realnosti nije čudo ni da su nam mnoge vijesti lažne, ali dobro je kad ti neko na to i ukaže. Tako me je izuzetno motivisao Alex Jagi, koji je iz temelja uzdrmao temelje naših uvjerenja, ali i realnih percepcija o životu i slobodama koje imamo.

Izuzetno je ohrabrujuće dobiti slobodan prostor za izražavanje svojih misli i otvorenu debatu na treningu kako bismo se vratili kućama „istrenirani“ da suzbijamo govor mržnje i ukazujemo na propuste naših medija, ali i onih koji uzimaju slobodu da se tako zovu.

Ovaj trening bi se mogao gledati u mom ličnom iskustvu kao još jedna od karika u lancu jačanja lične odgovornosti, ali i prihvatanja kolektivne. Jer ono što je društvo, to sam indirektno i ja. svaki nečinjenjem nečega, ja ipak činim nešto, jer radnja je i kad dopuštam da mi se o glavi radi, putem medija, vlasti, sistema i svakodnevnice. Zato je ovaj trening važan da omogući i onima najtišima da prelome u svojoj glavi i kažu naglas šta u društvu ne valja, a svjesni smo niza koji se može pobrojati.

Nije važno koliko se ne slažemo jedni sa drugima, važno je koliko smo spremni snažno podržavati jedni druge, čak i kada smo na suprotnim krajevima mišljenja. Jer moje mišljenje je možda samo dio slagalice elemenata o nekome ili nečemu u društvu, što mi nipošto ne daje pravo da na temelju toga rušim temelje nečijeg uvjerenja ili života.

„Sve što radimo zapravo je lokalno, jer čak i kad odeš u Afriku i radiš na nečemu ti to primjenjuješ u svojoj lokalnoj zajednici na određeni način“, rekao je to Jagi, a rado bih i dopunila. Suština svijesti svih nas na treningu, ali i društvu jeste u tome da prihvatimo da možda nećemo mijenjati svijet, ali svoju ulicu hoćemo. Svoj grad možemo. A prvobitno stavove u porodici. Jer ako ja ne mogu svoju baku da uvjerim da sagleda i drugačije stavove i mišljenja, kako bi uopšte ikada uspjela to u svijetu.

Od porodice sve počinje. I onaj prvi hate speech i prva uvreda, korijeni predrasuda i kolijevke nasilja i neistina. Zato je potencijal ovog treninga upravo u tome da imamo malo više petlje da krenemo od te najteže, a najvažnije i osnovne ćelije društva. Porodice, koja će dalje moći djelovati na šire faktore društva.

Sara Velaga