Presuda Ratku Mladiću – Šta dalje?

Presuda Ratku Mladiću - Šta dalje?

Jučer je pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove izrečena drugostepena presuda bivšem komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću.
Presudom Žalbenog vijeća je potvrđena prvostepena presuda, odnosno odbijene su žalbe i odbrane i tužilaštva.

Ratko Mladić je osuđen na kaznu doživotnog zatvora i proglašen krivim po 10 od ukupno 11 tačaka optužnice.

Kriv je za Genocid u Srebrenici, Progon, Istrebljivanje, Ubistvo – zločin protiv čovječnosti, Ubistvo – kršenje zakona i običaja ratovanja, Deportaciju, Prisilno premještanje, Terorisanje, Napad na civile i Uzimanje talaca. Također, utvrđeno je Mladićevo učešće u 4 udružena zločinačka poduhvata koja se odnose na zločine iz optužnice.

Oslobođen je krivice za genocid u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor Varoši, Ključu, Foči i Vlasenici i to prostom većinom (3:2) unutar žalbenog vijeća uz obrazloženje koje će sigurno biti predmet rasprava stručnjaka iz oblasti prava.

Presudom Mladiću završeno je jedno poglavlje u radu međunarodnog krivičnog prava te je, uz dovršetak suđenja Simatoviću i Stanišiću, dovršen i rad Međunarodnog  mehanizma za krivične sudove koji se tiče sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Ideja vodilja kojom su se države članice UN-a vodile pri osnivaju, sada već bivšeg, Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju je bila da kroz sudske postupke i utvrđivanje krivice počinitelja zločina dođe do pomirenja među nekadašnjim sukobljenim stranama i stanovništvom.

Ideja je bila da, kroz jasne presude utemeljene na Statutu Tribunala i međunarodnom krivičnom pravu, utvrdimo činjenice o prošlosti te da na osnovu općeprihvaćenih presuda gradimo budućnost neopterećenu teretom prošlosti.

Sa jučerašnjom presudom, prema viziji osnivača Tribunala, trebala se staviti tačka na događaje i procese koji su izazvali stotine hiljada ubijenih, milione protjeranih i nemjerljivu dugoročnu ekonomsku štetu te se trebalo donijeti pravda žrtvama, mir porodicama i konsenzus među narodima da je zločin – zločin i da je zločinac – zločinac, ma iz kog naroda dolazio.

Nažalost, naša realnost izgleda potpuno suprotno.

Jučerašnje reakcije na presudu Mladiću zvaničnika iz Republike Srpske i Srbije su nastavak retorike veličanja (sad već presuđenih) zločinaca i zapravo posredno vrijeđanje žrtava tih istih ljudi koji se, uprkos činjenicama, proglašavaju herojima.

Izjave visokih zvaničnika UN-a te predsjednika velikih sila o zadovoljenju pravde, doprinosu presude procesu pomirenja pa i presudi kao temelju procesa pomirenja su, uz dužno poštovanje namjeri govornika, ipak samo fraze koje ne odražavaju realnost bh društva koje i 25 godina nakon rata ostaje duboko podijeljeno kada je riječ o odnosu prema prošlosti i utvrđenim činjenicama koje za neke predstavljaju nešto o čemu može da se debatuje i na čemu se mogu skupiti jeftini politički poeni kod građanstva koje, uljujkano u sopstvenu viktimizaciju i stavu “svi protiv nas”, će lakše prihvatiti odbijanje činjenica koje se suprostavljaju sada već višedecenijskom valu revizionizma.

Sa presudama i odjekom istih u našoj javnosti možemo zaključiti da, nažalost, Haški sud nije ispunio viziju zacrtanu pri svom osnivanju.

Bez obzira na ogromnu bazu podataka Tribunala (koja je u svojoj online formi dostupna svakom ko želi da ima uvid u utvrđene činjenice) čin odbijanja presuda protiv “svojih” i lamentiranje nad propuštenim prilikama osude “drugih” predstavlja ono što je zapravo realnost suočavanja sa prošlošću javnosti u našoj zemlji a to je jedan navijački pristup koji proističe ne samo iz jeftinog populizma političara nego čak i iz obrazovnog i kulturnog sistema.

Taj isti sistem prihvaćenih vrijednosti revizionizma zarad očuvanja vlastite viktimizacije ne predstavlja siguran zalog budućnosti koja treba da nas vodi ka evropskim integracijama kao društva oslobođenog tereta prošlosti i društva spremnog da poštuje sve žrtve i da osudi sve zločince.

Sada, kada je rad Tribunala kao tijela koje je trebalo predstavljati pravni osnov pomirenja i službeno dovršen, postavlja se pitanje šta i kako dalje?

 

Proces pomirenja u Bosni i Hercegovini je daleko od dovršenog.

Sam proces, bez podrške službenih vladinih tijela (na svim nivoima) je (i dalje) na leđima nevladinog sektora koji, uz suočavanje sa stereotipima i određenom nepovjerenju koji nas prati, pokušava (uz organizaciju koja se finansijski ne podržava iz domaćih izvora) raditi ono što je zapravo prvobitni posao vlasti (zakonodavne i izvršne).

Pored toga, što se trećeg temelja demokratskog društva (sudske vlasti) tiče, zadatak Haškog tribunala ostaje zadatkom i sudske vlasti u Bosni i Hercegovini, konkretno Suda i Tužilaštva BiH koji će morati učiti na greškama Tribunala koje se, prije svega, odnose na veći utjecaj i promovisanje rezultata sudske prakse vezano za ratne zločine kako bi se postigao željeni efekat među bh društvom što zapravo i jeste finalno i najbitnije što se tiče procesa pomirenja. Također, zarad postizanja i na kraju očuvanja vjere u domaće pravosuđe, Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine moraju povećati nivo transparentnosti kao i ubrzati tempo procesuiranja velikog broja slučajeva ratnih zločina čija nadležnost sada spada na domaće pravosuđe.

 

Kroz nebrojene aktivnosti kroz koje su prošle na hiljade mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, nevladin sektor i organizacije koje se bave suočavanjem sa prošlosti i procesu pomirenja, poput naše Inicijative mladih za ljudska prava, je uspio kroz individualni pristup učesnicima, edukovati značajan broj mladih koji mogu, barem na nivou svoje porodice i prijatelja u lokalnoj zajednici, širiti ideal pomirenja zasnovan na činjenicama.

Takav vid pristupa jeste pravilan ali, uz nedostatak podrške javnih tijela, sam proces pomirenja će trajati puno duže nego što bi mogao trajati uz pomoć i podršku istih, za šta je opet potrebna politička volja operisana od potrebe za jeftini populizam, što je, nažalost, u ovom momentu teško zamisliti.

Ako ipak realno ne možemo, barem u skorijoj budućnosti, očekivati podršku javnih tijela i političara nespremnih da se suoče sa pitanjima pomirenja, onda nam je zaista potrebna izuzetno angažovana međunarodna zajednica koja će, skupa sa nevladinim sektorom, učestvovati u ovom procesu i koja će , skupa sa nevladinim sektorom, doprijeti do što većeg broja prije svega mladih ljudi ali i generalne populacije čime bi se i kvantitativno i naravno kvalitativno mogao proces pomirenja ubrzati i u nekoj, nadamo se, bližoj budućnosti i dovršiti.

U konačnici, sa prošlošću sa kojom smo se kao društvo suočili i riješili se tereta koji nas opterećuje i koči nam napredak, možemo zaista krenuti naprijed u društvo budućnosti koje stanovništvo i naročito mladi ljudi, koji se rata ni ne sjećaju a čijim posljedicama im je opterećana sadašnjost, zaista i zaslužuje.

Ne želimo prihvatiti retrogradnu sadašnjost te ćemo, bez obzira na Scile i Haribde kroz koje moramo proći, skupa kao nevladin sektor, uz potrebnu pomoć  međunarodne zajednice, medija, intelektualaca i mladih ljudi, skupa raditi na onome što predstavlja temelj naše zajedničke evropske budućnosti.

 

Fuad Avdagić, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH