ISTRAŽIVAČKA PRIČA NA TEMU-KADROVSKA POLITIKA I NJEN UTICAJ NA DRUŠTVENU ZAJEDNICU

ISTRAŽIVAČKA PRIČA NA TEMU-KADROVSKA POLITIKA I NJEN UTICAJ NA DRUŠTVENU ZAJEDNICU

Piše: Belma Jašarević

Ulaganje u unaprijeđenje ljudskih resursa itekako je od velikog značaja, obzirom da se ono danas smatra jednim od glavnih dobara. Ako posmatramo jednu od definicija kadrovske politike, primjetno je, da je to u suštini izraz, koji se koristi naizmjenično s pojmom “upravljanje ljudskim resursima”. Tako početak dobra ili zla kreće od odabira zaposlenika za određeno radno mjesto, njegovom procjenom, prilagodbom, obukom i drugim neophodnim radnjama. U okruženju poput Bosne i Hercegovine, nažalost i poslije skoro tri decenije od završetka rata, pojedini predstavnici vlasti na bilo kojem nivou, i dalje koriste ratnu retoriku i govor mržnje kao sredstvo manipulacije opstanka na vlasti, paralelno održavajući stanje nemanja i privid međusobne netrpeljivosti. Kako bi se bolje shvatila ovakva državna anomalija potrebno je krenuti od uzroka. Uzrok se, smatram nalazi u kadrovskoj politici. Da li su vladajuće političke strukture zaista nesposobne, da doslovno iskorače iz okvira ovakvog lošeg sistema, nakon raspada Jugoslavije, u okvire prihvatanja savremenih svjetskih standarda i običaja, a koje bi se odrazilo upravo u profiliranju kadrovske politike, ili ipak nisu?

 

 Onog trenutka kada se postave strategije i ciljevi, profile ljudi koji bi uspješno parirali njihovim ostvarenjima, gotovo su upečatljivi, jasni i prepoznatljivi. Ali je situacija  odavno sljedeća-državne firme su postale stranački biroi za zapošljavanje, dok realni sektor u kojem se uglavnom samo gleda profit, i u kojem najviše posljedično trpi obrazovana osoba, koja ne može doći do izražaja. Tu se može vidjeti realna slika stanja bh. društva, uprkos naporima kako međunarodne zajednice i nevladinih organizacija, pa i zadataka od strane Europske unije sa ciljem približavanja priključenju istoj, da se niti  skoro tri decenije nakon završetka rata ,,ne može’’ krenuti dalje od ratne retorike, stranačkog nepotizma, korupcije u svim porama društva, jer to pojedincima ne odgovara. Ko su ti pojedinci koje biramo? Zašto to dopuštamo? Zašto i šta zaobiđe zdrav razum za dobrobit zajednice, a ne za vlastiti interes ,,odabranih’’ i njima bliskih ljudi. Možda onog trenutka kada bi se izjednačili uslovi rada u državnim institiucijama sa uslovima rada u privatnom sektoru, ljudi ne bi pretendirali za zaposlenjem u prvonavedenim, osim onda kada bi iste doživljavali kao realnu priliku za istinsko političko djelovanje u korist ljudi koji su ga odabrali, a isti to prethodno svojim zalaganjima opravdali, možda tada bi došle do izražaja vrijednosti kojima težimo. Loša kadrovska politika obezvrijedila je sve sa čim je imala dodira i što joj je bilo u nadležnosti. Poluobrazovani ljudi regrutovani u državni aprat prije 10 godina ili 20 jednaki su onima koji su završavali fakultete kupljenim diplomama.’’(DIPLOMACIJA BiH REALNOSTI I POTREBE-Analiza neovisne istraživačke grupe nastala je uz potporu Friedrich Ebert Fondacije, Ured u Sarajevu, 02/05) .

Možda politička (ne)svijest bh. političara državu koja se sastoji od dva entiteta i distrikta i koja je evidentno državno poprilično neadekvatno uređena, doživljavaju kao perpetuum mobile, odnosno vječiti motor koji će raditi na pribavljanju i ostvarivanju njihovih, a nama poltronskih obećanja, za opet njihovo i isključivo njihovo dobro. Postoje načini za borbu protiv svega gore navedenog, ali oni dalje nisu dovoljno snažni da prevladaju (ne)svijest običnog malog čovjeka koji sve nade polaže upravo u državni aparat pogotovo onda kada oskudijeva sa prilikama da granice svoje države napusti. Opća znanja moraju biti mnogo veća i teško je povjerovati da ona mogu biti dosegnuta s razine poluobrazovanih lokalnih stranačkih funkcionera regrutiranih u aparat iz sasvim pragmatičkih potreba druge vrste i ocjenjivanih kroz kategoriju jednostarne lojalnosti specifičnog karaktera. Slično je i s drugorazrednim birokratima bez znanja jezika i elementarne sposobnosti komuniciranja izvan lokalne zajednice i u iole složenijim situacijama, ljudi nesposobnih i nespremnih da saslušaju tuđe mišljenje i uvaže argumente druge strane, te vječito spremnih za “proizvodnju negativne energije”.’’ (DIPLOMACIJA BiH REALNOSTI I POTREBE- Analiza neovisne istraživačke grupe nastala je uz potporu Friedrich Ebert Fondacije, Ured u Sarajevu, 02/05).

 

Ulaganje u ljudski resurs zaista je važna stavka u bilo kojem segmentu društva, za njegovu. dobrobit. Obzirom na aktuelnu pandemiju COVID-19, 2020-ta godina  nepodobna je za analizu zbog raznih negativnih i naglih oscilacija sa istovjetnim posljedica u svim segmentima naše države. Najgore posljedice pretrpila je privreda, privatna poduzeća uz veliki broj otkaza, a uz minimalne mjere pomoći od strane države. Za primjer aktuelnog stanja navodila sam starije relevantne podatke, koji se vjerovali ili ne razlikuju samo u brojkama. U Federaciji Bosne i Hercegovine, krajem 2018 godine, na neto platu do 450 KM, tj. minimalnu platu, bilo je prijavljeno  133 621 radnika, od ukupno 521 025 zaposlenih, shodno podacima iz Porezne uprave FBiH. To znači  da dnevnica jednog radnika prijavljenog na minimalac iznosi oko 19,50 KM, za vrijeme od 23 radna dana, odnosno 2,40 KM po radnom satu, bez obzira na stručnu spremu, jer to nije zakonom regulisano. Rezultat takve politike je između ostalog da osobe sa VSS budu prijavljene na minimalnu plaću, uz konstantan psihički pritisak sa potpisivanjem ugovora na određeno, prije isteka roka od 3 godine, gdje je poslodavac dužan da se izjasni da li će karijera jednog zaposlenika završiti istekom ugovora ili potpisivanjem istog sa neodređenim trajanjem. Prema podacima  Podaci Fonda PIO, iz 2018-te u entitetu Republika Srpska, na platu u rasponu od 440 do 500 KM bila su prijavljena 47.333 zaposlena, od čega 2.626 sa VSS, sedam magistara i jedan doktor nauka. Također, na platu od 500 do 600 KM bilo je prijavljeno 30.291 radnik, od kojih 3.184 sa VSS i šest magistara. Dakle, nepostojanje platnih razreda u privatnom sektoru još uvijek je žalosna činjenica. Gdje je razum da dvije osobe za istu radnu poziciju isti opis, težinu i odgovornost primaju različite plate samo zbog toga što jedna radi u državnoj firmi ili instituciji a druga u privatnoj?

 

 Takvo slično iskustvo svjedočim i ja. Sviedočim nezavidnom položaju obrazovanih osoba, koje teže ka ostvarenju u svakom segmentu svog života. Zaista je potrebno povećanje minimalne plate do te mjere da se reguliše granica ispod koje plaća diplomiranog stručnjaka ne bi trebala iznositi.  Zbog ovakve prakse je percepcija za zaposlenjem u javnom sektoru uveliko sinonim za sigurnost, blagostanje i ostvarenje za veliku većinu, pod svaku cijenu. Ulaganje u obrazovanje, da! svakako. Ali ne na način da se obrazovanje obezvrijedi tako što ćemo na svakom proširenju puta u BiH imati privatnu visokoobrazovnu ustanovu koja kao na pokvarenoj traci izbacuje osobe sa raznim titulama, a bez mogućnosti obavljanja prakse, samo sa ciljem infiltriranja na ,,sigurna’’ radna mjesta poput onih u državnim isntitiucijama. Niti je  način, da se sa pravom nekome, ,u amanet’’ ostavlja radno mjesto,  samo zato što je sa nekim genetski vezan, i to uglavnom, za ono radno mjesto ali zaista velikom većinom nisu sposobni opravdati niti jednom razumnom (ne)kompetencijom kojom raspolažu. To je ono što deprimira i tjera sadašnjeg bh. državljanina u letargiju ili vječiti bijeg iz ove države. A svi mi želimo biti dio nečega. Jedna od bitnih ljudskih potreba je potreba za pripadanjem, državi, mjestu u kojem boravi, stanuje, porodici, zajednici, školi, razredu, grupi, zbog toga se između ostalog ljudi odavno grupišu. Znam da ne postoji savršen sistem na svijetu koji funkcioniše ali postoji sigurna sam barem jedan koji bi bio većinom dobar. Dobar onoliko da zadovolji barem osnovne ljudske potrebe, primarne biološke i čovjekove potrebe za sigurnošću, one su najosnovnije najvažnije i najjače od svih potreba čovjeka. Kada one budu zadovoljene u bh. društvu onda sa pravom možemo, smijemo i trebamo potencirati sve ostale potrebe jednog čovjeka. Zar je realno očekivati od čovjeka koji je na rubu egzitencije, da ulaže u svoje obrazovanje ili razmišlja o politici i unaprijeđenju svog okruženja kada oskudijeva u zadovoljenju osnovnih potreba. Nedostaje i empatije u kadrovskim politikama, koju treba primijenjivati, nedostaje i kulture dijaloga i asertivne komunikacije koje bi trebale biti spona u međuljudskim odnosima generalno, a ne samo da služi kao koketiranje dok se ne skupe politički poeni ili glas više  u stranci.  Dajmo prednost zajedničkim interesima, jer će biti dobro meni i tebi i ljudima u našem okruženju, do te mjere da smo sposobni da zaista izrazimo svoja mišljenja i potrebe, te  uvažimo različita od naših, i budemo uvaženi. I sve dok polupismeni ljudi sa sebičnim ciljevima budu odabir kadrovske politike za djelovanje, a isti takvi slijedom toga budu birali  sebi slične, da bi ostali u okriženju koje su i sami kreirali,  obrazovan čovjek sa nadasve altruističkim ciljevima nije dobrodošao.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.