Ma ja! – dezinformacije i uticaj na život – istraživačka priča

Piše: Dženeta Duraković

 

“Možeš misliti šta nam rade, kakva vakcina, ovo ti je zavjera da testiraju koliko smo poslušni..” čula sam izlazeći iz tramvaja.

 

Inače, nikad u javnom prevozu ne skidam slušalice, taman i da mi nikakva muzika ne preokupira prostor, ali danas sam ih, na moju žalost, zaboravila. Kakva greška. Ne mogu da nabrojim sve teorije zavjera koje sam čula od početka pand***** koro** vir**** – cenzura obavezna. Posebno mi nije pravo išta da slušam nakon što sam vidjela šta ova bolest može čovjeku uraditi.

 

A nemam interneta (ni 3g, a kamoli famozni 5g..), a prošli dokup mi je sav kredit pojeo. Htjedoh da vidim kako je Azra i kada će joj karantin isteći, da se vidimo.

 

Azra je pozitivna, ali eto, nema jakih simptoma, srećom. Kako čudno, definitivno se najviše čuvala od svih nas, dok joj nije dosadilo. Mislim da je na SFF-u ove godine nadoknadila sve što nije proživjela u 2020toj. Nije se htjela vakcinisati dok, kako kaže, je neko ne “natjera”. I nju su teorije zavjere uništile. Kada su nam prošle godine zatvorili faks, zajedno smo, svaka iz svoje sobe, čitale i slušale o virusi, po svu noć. Ja sam nakon par mjeseci postala zasićena, ali ona je nastavila, i, definitivno je znala za svaku teoriju zavjere oko virusa, kao i svaku teorije zavjere oko svih teorija zavjera.

 

Iskrena da budem, ni u šta ne mogu da vjerujem. Previše me zbunjuje. Da li su “oni gore” prevaranti, ili su “ovi dole”, ili su “ovi gore” poslali “ove dole” da nas prevare, kako bi što više ljudi umrlo/bilo umrtvljeno/bilo zapraćeno/bilo spašeno… Ne znam, naučni članci ne dobivaju puno pregleda ovih dana. Bilo šta oko nauke neće ti izaći na naslovnu stranu tek tako, jer široke narodne mase ne zanima članak od 9 stranica pun latinskih riječi, osim ako naslov nije “NEĆETE VJEROVATI ŠTA JE DOKTOR IZ KINE OTKRIO + SLIKE”. Nemojte misliti da ćete pročitati kako se famozni doktor zove. Neka je što jednostavnije i što kontraverznije. Opet, misli mi odlaze predaleko – jer naravno, zaboravila sam slušalice. Svakako ne razumijem se previše, imaju, valjda, ljudi koji se bolje razumiju.

 

Sirena iz auta i neka nova psovka me dovlače u stvarnost.

 

Svaka bandera je oblijepljena zelenim i crnim papirima – svaki posebna nota nijeme tužbalice koja nam pišti u ušima svaki dan. Na početku me tjerala na plač, danas imam osjećaj kao da smo se navikli na ovaj rat i granate brojimo kao zvijezde padalice. 

 

Vadeći ponovo telefon iz džepa, ispade mi maska.

 

Odlično, makar to mogu na svakom ćošku kupiti.

Oči iza stakla trafike me umorno gledaju: “Izvolite.”

“Može li jedna maska, molim vas?” zamolim, vadeći novac.

“Ma joj, ne znam više šta će nam, svi ćemo umrijet od ovog” promrlja gospođa srednjih godina.

“Mora se od nečeg’ umrijet, hah..” rekoh, više da sebe malo razgalim nego nju. Ipak, samo sebe nasmijah, jer gospođa nije baš shvatila šalu.

 

Zahvalim se i pozdravim, što brže, kako bih izašla iz novonastale neugodne situacije. Mogla sam šta gore, tipa, nakašljati se i reći “Evo meni su rekli da ću još sedmicu izdržati”.

 

Pff, a do kad li ću izdržati, stvarno? Nisam još prebolovala ovo, ali doduše, nisam nikako bila bolesna od početka pandemije. Vakcinisala sam se, iako me bilo strah. Koliko god bila neko ko vjeruje nauci, nije baš jednostavno ruku dati igli kada te bombarduju informacijama o smrti i tome da ćemo postati ovisni o vakcinama.

 

I opet mi u glavi odzvanja “NEĆEMO BITI POKUSNI KUNIĆI!” i “Kako su tako brzo vakcinu napravili, pa, napravili su vakcinu prije virusa..” A, ima i ona teorija o “beskorisnim ustima”, kako je ovaj virus napravljen da ustvari pocrkaju ovi što ništa ne doprinose svijetu, jer ih je previše i samo terete i ovako manjkave resurse svjetske.

 

Teretim samoj sebi manjkave resurse pameti.

 

Priznajem, ne znam mnogo, ali znam da vakcine ne mogu djelovati osim ako se ne vakciniše većina, jer u suprotnom virus postaje jači. Ovi ljudi koji ne žele da se vakcinišu me podsjećaju na one koji neće predati prazan test iz matematike kako bismo svi ponovili ga, već će dobiti dva, a ostali će kećeve pokupiti. Ne ulazim u rasprave jer mi se ne da raspravljati sa ljudima.

 

Molim vas, neka neko udijeli post-humno nagradu osobi koja je uvela frazu “Ma, ja.” u govor.

 

I dođoh kući, napokon.

 

Pranje ruku+dezinfekcija

 

“Šta ima, nano?” procvrkućem, jer sam se već napričala u glavi.

 

Nanine oči se ne pomjeraju sa ekrana: “Gledaj ovog *umetni ime aktuelnog političara ovdje*, kakav kreten, *umetni generičnu BHS psovku ovdje*, joj…”

 

“Ma ja… kako si?” pitam, jer ako krenemo o politici, nećemo prestati dok ne dođemo do Tite.

 

“Evo dobro je, nego, sine, zvala je Azrina mama, rekla da joj se javiš.” reće nana.

 

Valjda joj je završio karantin, taman da u subotu odemo na onu svirku na krovu, jedva čekam.

 

Telefon mi poče vibrirati, signalizirajući da sam uhvatila mrežu.

 

Propušteni pozivi: 8

Poruke: 3

….redaju se notifikacije po ekranu, prebrzo da mi oči naprave priču od par redaka.

 

Na sekundu mi je bilo drago, zvuk notifikacija prodrma mi serotonin odmah.

Ali već iduću sekundu sam se sledila. Zapetljana svijest se spustila, prvo u grkljan, pa u želudac.

 

Jedina poruka koja je ostala na ekranu je bila od Azrine mame:

“Azi je na respiratoru.”