Piše: Delila Suljić
Samira Đidić, dvadesettrogodišnja Zeničanka, od rođenja je osoba sa invaliditetom. Putem Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, zaposlila se kao administrativni asistent u Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize u kojem radi nešto više od tri godine. Aktivno trenira košarku u kolicima u Košarkaškom invalidskom klubu „Bosna“. Rekreativno se bavi trčanjem, a iza sebe ima završene utrke od 10 kilometara sa značajnim uspjehom.
Ističe da je to njen prvi posao nakon završetka Srednje ekonomske škole. S obzirom da joj se pružila prilika za navedeno radno mjesto, nije imala potrebu konkurisati na druga radna mjesta i ne može pričati o eventualnom otporu ili poteškoćama za koje je nažalost, sigurna da postoje.
Samira je upoznata sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i upošljavanju osoba sa invaliditetom i činjenicom da je isti samo mrtvo slovo na papiru u našoj državi. Ističe kako tim zakonom nije napravljeno ništa konkretno za osobe sa invaliditetom, jer je poslodavcima data mogućnost da plate naknadu umjesto da zaposle OSI gdje se opet ostavljaju po strani i ne pruža im se mogućnost da pokažu koliko zapravo mogu.
Na evidencija Službe za zapošljavanje Zeničko – dobojskog kantona polovinom ove godine, na dan 30.06 registrovane su 1.524 invalidne osobe po svim osnovama, od čega je 501 invalidna osoba registrovana na evidenciji Biroa rada Zenica. Traženi podaci o broju zaposlenih OSI, zaposlenih u javnom i privatnom sektoru, nisu dostavljeni s obzirom da se u Službi vode neophodne evidencije, kako je propisano u članu 14. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba („Službene novine Federacije BiH“, br. 41/01, 22/05): o nezaposlenim osobama, pojedinačne evidencije o svakoj nezaposlenoj osobi i neophodne evidencije za rad Službe za zapošljavanje.
Kada je u pitanju zapošljavanje OSI, poslodavci kao najčešće razloge za slabo zapošljavanje ističu generalno veliki broj nezaposlenih, ekonomsku krizu, loše zakonske okvire, te pogrešne politike zapošljavanja gore pomenutih osoba. Ono što je jako važno jeste da bi Službe za zapošljavanje trebale voditi tačne i kvalitetne evidencije, koje će sadržavati sve podatke i informacije, za što lakše pronalaženje iposla prema kategorijama. Kao statističke kategorije nezaposlenih trenutno se osobe sa invaliditetom nigdje ne navode, a zasigurno, kao jedna od prioritetnih skupina.
U našoj državi trenutno je zaposleno samo 5008 osoba sa invaliditetom, a 1211 OSI obuhvaćeno je programima profesionalne rehabilitacije, podaci su Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Do sada su realizovana 2993 programa, a 3000 zaposlenih OSI konstantno ostvaruju prava na novčane naknade i subvenciju plate.
Ukoliko niste znali, zapošljavanje OSI vrši se na dva načina, odnosno zapošljavanje pod posebnim i općim uslovima. Zvuči nevjerovatno zar ne?
OSI pod takozvanim uvjetima mogu biti zaposleni na otvorenim tržištima rada, u državnim organima. javnim službama, javnim preduzećima, privrednim društvima. Gore pomenuti subjekti dužni su na svakih 16 zaposlenika, zaposliti jednu osobu sa invaliditetom. Istraživajući i pišući ovu priču, nisam došla do podataka koji je to broj subjekata koji poštuju ovaj zakon, te da li postoje kazne za poslodavce koji ga ne primjenju.
Što se tiče posebnih uvjeta, tada se zapošljavaju u privrednim društvima ili ustanovama koja su osnovana radi zapošljavanja istih. Tu se također podrazumijevaju zapošljavanja u organizacijama OSI, kao i udruženjima i savezima. Pod posebnim uvjetima mogu se zaposliti osobe sa najmanje 60% invaliditeta i osobe s najmanje 70% tjelesnog oštećenja, navodi Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine.
Pravo na rad je jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je definisano u međunarodnim dokumentima, a koji polaze od toga da svaki čovjek samim činom rođenjem ima jednaka, neotuđiva i univerzalna prava koja proizilaze iz dostojanstva svih ljudskih bića. Svaki čovjek ima pravo na slobodan izbor pri zapošljavanju. Svakodnevnica osoba sa invaliditetom je teška. Iz dana u dan nailaze na prepreke u kretanju, komuniciranju, pronalaženju posla, umjesto da im nadležne institucijem ali i društvo olakša u svemu,
Zapošljavanje osoba sa invaliditetom jedan je od najboljih primjera kako se osobe ne bi isključivale iz socijalnog i društvenog života. Tokom njihovog rada, poslodavac za njih plaća sve obaveze, odnosno doprinose, te imaju sva prava iz zdravstvenog osiguranja, penzijskog i invalidskog osiguranja. Zaposlenje osoba sa invalidtetom ima mnogo prednosti za njih samih, počevši od toga da bi imali ekonomsku sigurnost, više samopouzdanja i osjećali se ravnopravnim sa ostalim kategorijama društva.
Jedan od primjera je Amina Mujkanović, djevojka koja je već 6 godina invalid, a sada ima 23 godine. Kaže kako je imala poteškoća pri pronalasku posla, sve dok nije saznala za Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize. U Udruženju radi kao projekt asistent, a po zanimaju je poslastičarka. Amina, nažalost sem invalidnine nema više nikakva primanja. Ističe kako ih sistem izbjegava, jer na njih gleda samo kao obavezu, ništa više.
Ljudi na cijeloj planeti imaju iste potrebe i prava . Zašto pravimo razliku? Znate li za Maslowljevu piramidu, odnosno potrebe koje ima svaki čovjek?
Na prvom nivou, od kojeg sve polazi su fiziološke potrebe, bez kojih ne možemo bez obzira na rasu, pol, boju kože, vjeru, nacionalnost, etničku pripadnost.
Drugi nivo piramide jeste sigurnost, a treći je rezervisan za ljubav i osjećaj pripadnosti.
Na predzadnjem, četvrtom nivou nalazi se potreba za poštovanjem, a na petom, posljednjem samoaktualizacija.
Sve ove potrebe, ima Sabira Dizdarević, koja je od rođenja 100% invalid, a imam ih i ja, autorica ove priče, dakle nema razlike među nama, jer smo živa bića. Imamo pravo na hranu, prijatelje, porodicu, poštivanje. Imamo pravo da budemo isti.
Sabira od države ima primanja u iznosu od samo 220, 00 KM. Njen invaliditet je nije spriječio da bude studentica Pravnog fakulteta u Zenici. Već 4 godine aktivno se bavi sjedećom odbojkom, a jedna je od rijetkih koja je kao OSI dobila priliku za prvo radno iskustvo. Zaposlena je kao pripravnica u PJ „Šumarija“ Zenica. Sabira je mišljenja da je sistem u BiH veoma loš kada su u pitanju osobe sa invaliditetom. Navodi kako nije imala ni poteškoća, a ni neke privilegije, nego samo sreće.
Zapitajte se da li ste nekad vidjeli osobu sa invaliditetom na radnom mjestu? Moramo imati jednake mogućnosti i pristup svima i svemu.
“Nikad nemoj odustati, je uvijek postoji vrijeme i mjesto kad će se plima promijeniti.”
Autorica: DELILA SULJIĆ
Bosnian
English
German
French
Italian
Dutch
Spanish
Portuguese
Russian