Istraživačka priča – Govor mržnje

Piše: Midheta Hadžić

Ispred stare kuće okružena svojom porodicom sjedi starica Fata držeći fotografije u ruci. Oči su joj tako mlade i krupne iako imaju već 78  godina. Gledaju u sliku. Ruke joj drhte i gledaju fotografiju. I priča: “Sve ovo vam je nana ostavila u amanet, da svoje čuvate”.

 

Danas je govor mržnje sve više zastupljen u društvu. Žrtve govora mržnje su nekada i osobe koje su bez razloga uključene u mržnju. Jedna od tih osoba je i Fata Orlović iz Konjević Polja.

“Osjećaj je bio veoma neugodan. Dosta je uticalo na nas a pogotovo na našu majku Fatu jer valjalo joj se boriti sa nepravdom. Nepravdom  koja joj je urađena i uz to čekati 25 godina da se ukloni crkva sa njene imovine. Njeno zdravlje je bilo narušeno zbog njihovih provokacija, maltretiranja, udaranja i šta sve više nisu radili sa naše majke…”, priča nam Hurija Karić, kćerka jedne od najpoznatijih žena u Bosni i Herecegovini, poznatije kao nana Fata Orlović.

Govor mržnje prisutniji je u digitalnim medijima, brzo se širi kanalima komuniciranja poput društvenih mreža, a ne postoji način za sveobuhvatno sankcionisanje, osobito jer je digitalni prostor zakonski nereguliran kada je u pitanju sankcionisanje govora mržne.

Psihologinja Brankica Đokić pričala nam je o uzrocima i posljedicama govora mržnje.

“Ljudi imaju sklonost ka govoru mržnje (u ovom slučaju po nacionalnoj osnovi), u većini slučajeva, iz razloga što su učili taj obrazac ponašanja od malih nogu, to jeste u svojoj porodici i od ljudi sa kojima su najviše dolazili u bliži kontakt tokom odrastanja. U neke osobe je utisnut osjećaj mržnje prema ljudima druge nacije i vjeroispovijesti, a taj se osjećaj ne može lako iskorijeniti, ako je godinama unazad prisutan”.

Ona smatra da sa žrtvama govora mržnje treba razgovarati o emocijama koje u njima budi izloženost govoru mržnje.

“Da pokažemo da razumijemo njihove osjećaje i da smo tu za njih, da nisu sami u tome.  Osobi izloženoj govoru mržnje od strane velikog broja ljudi najbolja opcija bi bila da javno izloži svoje stavove te da svojim jasnim i logičnim argumentima, korištenjem neuvredljivog jezika, ubijedi širu masu zbog čega se ne slaže sa njima”.

A šta je govor mržnje, i zbog čega dolazi do istoga kazala nam je profesorica Vedada Baraković:

“Govor mržnje širok je pojam, često je na granici slobode izražavanja, često se neki govor ne može okvalifikovati kao govor mržnje ali može stvoriti takvo okruženje koje dalje generira i producira netoleranciju, netrpeljivost, mržnju. Uglavnom, govor mržnje danas postaje obilježje javnog diskursa posebno u složenim društvenim sistemima kakva je BiH. Posebnu odgovornost za govor mržnje imaju ključni akteri javne scene a danas su to politički akteri koji govorom netolerancije i netrpeljivosti stvaraju takav diskurs nerazumijevanja i netolerancije. Naročito važnu ulogu, dalje, imaju web poratli i društveni mediji koji otvaraju virtualni prostor za anonimne korisnike koji mogu komentarisati i diskutovati kako žele bez ikakve odgvornosti i sankcije”.

Ono što Bosnu i Hercegovinu drugačijom od drugih država je to da političari koriste javni prostor za širenje govora mržnje , a mediji koje oni drže pod kontrolom prave vlastite sadržaje. Da li ovakvi sadržaji mogu biti spriječeni kazala nam je profesorica Vedada Baraković:

“Naravno da postoje mogućnosti da se ovakvi sadržaji, bilo softverski bilo administriranjem spriječe, ali ne treba smetnuti s uma da  internetski mediji finansijski značajno ovise o posjećenosti koja je preduslov za pridobijanje oglašivača te da se u borbi za svaki pregled u vrlo konkuretnom okruženju često zanemaruje ova mogućnost u korist veće posjećenosti”.

 

Prošle godine Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske u akciji Zajedno protiv mržnje i Novinarstvo je javno dobro pozvali su portale da onemoguće komentarisanje od 11 do 13 sati što je pokazalo da se na prevenciji govora mržnje može dosta uraditi, prvo počev od platformi koje služe za širenje govora mržnje, a onda dalje.

Dalje znači i uključivanje nadležnih institucija na sankcionisanju govora mržnje, ali i spremnost medija da ne prenose govor mržnje.

“Ne manje važan problem predstavlja izoliranost ljudi kao posljedice ekonomske, političke pa evo i epidemiološke krize. Tako ljudi nemaju mogućnost da upoznaju drugo i drukčije i da razvijaju toleranciju i razumijevanje. Neznaje rađa strah (od drugog i drukčijeg), strah rađa mržnju a mržnja nasilje. Zbog toga je teško samo s jedne strane razumijevati objašnjavati govor mržnje ali u svakom slučaju treba krenutu od sebe i vlastite odgovornosti u recepciji, percepiciji i posredovanju takvih sadržaja”, zaključuje Baraković.