Istraživačka priča- Govor mržnje i diskriminacija u društvu i na internetu

Piše: Irfan Huseinović

Da li ti mrziš mene kao ja tebe? Da li se zapitaš koliko se mi međusobno mrzimo danas, Koliko vremena ti odvajaš da bacaš hejt dnevno?

Govor mržnje predstavlja javno obraćanje sa ličnim stavom koji potiče na mržnju i nasilje, koji je danas u 21. vijeku nemoguće iskorijeniti. Gdje čak i regulatorni organi priznaju da ne mogu intervenisati. Gdje  onda griješimo.

Šta danas djeca uče u školi i odakle se rađa ideja za diskriminacijom, mržnjom, da li su za to krivi učitelji/ce, profesori/ce, roditelji kod kuće, udomitelji. Ko je kriv?

Toliko pitanja, a odgovor je jednostavan: PRAVILNO OBRAZOVANJE!

Širenje nacionalne ali i vjerske mržnje, prijetnje smrću, krađa identiteta, pribavljanje i distribucija dječje pornografije, predstavljaju samo neka od krivičnih djela počinjena pomoću računara. Imajući u vidu brzinu kojom se razvijaju informacione tehnologije (akcenat na društvene mreže: Instagram, Tiktok) ovaj problem dobija značajnu težinu na loklanom, nacionalnom ali i međunarodnom nivou.

U međunarodnim dokumentima, posvećenim poštovanju ljudskih prava i sloboda, istaknuta je potreba spriječavanja govora mržnje (on-line – offline), jer ovakav način izražavanja podstiče ili opravdava diskriminaciju, govor mržnje na osnovu etničke, rasne, spolne ili neke druge razlike.

Kada upitate dijete od tri godina šta želi biti kada poraste, reći će astronaut/kinja, inžinjer/ka, doktor/ica, naučnik/ca, baletan/balerina, policajac/ka, borac za pravdu – junak/inja. Djeca su punja ideja, dubokoumnih pitanja. Pitaja koja imaju značaj, o postojanju svijeta, kada je rođena planeta zemlja, koliko zvijeza ima na nebu, zašto mi postojimo.

Kada to isto dijete upitate sa šest godina lični stav se mijenja (ne nužno) na osnovu okruženja, sa dvanaest godina  žele postati nešto potpuno treće, gdje formiraju svoje lične interese zasnovane na društvu, koje ih uči da trebaju da mrze, diskiminiraju – bacaju hejt. Nešto se užasno dešava u tom razdoblju od treće do trinaeste godine. Gdje griješimo kao primjeri mlađima?

Ovo spominjem, iz razloga jer se djeca u ovom period susreću sa nametnutom diskriminacijom u školi, vršnjačkim nasiljem, provociranjem na seksualnoj osnovi (akcenat na LGBTQ osobe) koje nisu dovoljno ženstvene ili muževne, koje su manje vrijednje u društvu jer nisu po kalupu. Sve što odudara, treba da bude osuđivano od strane društva ili diskriminirano, mrženo.

Osnovni obazovni sistem na Balkanu se pokazao kao loš odgajatelj i to značajno domira u manjim ruralnim sredinama. Gdje se djeca od početka uče da mrze, jer su tako naučena od strane okruženja.

Diskiminacija po vjerskoj osnovi, spolnoj, seksualnoj, rasnoj, jezičkoj ili drugoj osnovi je u velikom porastu na internetu. Dovoljno je otvoriti dva tri portala i pročitati komentare. Gdje su pojedinci previše slobodni da iza svojih malenih ekrana pokažu koliko je njihov libido razvijen.

Adis mrzi Ivana ili Marka samo zato što su drugačije vjere, jer se drugačije zovu, jer su tako naučeni opet od tog istog društva. A Adis (10 god.), ne zna da su Marijan (11 god.) i Marko (12 god.) isto od krvi i mesa, da su po svemu isti osim od unaprijed određene vjere, koje neko od njihovih roditelja/staratelja (ne)prakticira. Ali bitno je biti u društvu predstavljen kao musliman, katolik ili pravoslavac. Svako ko prakticira vjeru ko je pravi vjernik zna da se to dešava unutar svoja četiri zida.

 

 

Na anketi koju sam sproveo na društvenoj mreži: Instagram, dobio sam zanimljive komentare o govoru mržnje i diskriminaciji.

 

 

Zaključak:

 

Pitanje granične linije između slobode i govora mržnje također u prvi plan dovodi ulogu interneta kao masovnog medija koji omogućava raznolikost perspektiva, esencijalnih za većinu. Ovo, međutim, ne čini internet „progresivnim“ medijem, budući da različite perspektive otvaraju vrata i pojavi ekstremniteta.    Kao moguće riješenje, kontrola IP adresa recimo, registacija personalnih uređaja u policiji itd.

Medijska pismenost u BiH kaska za Balkanom ali i EU, tumačenje medijske pismenosti, međutim, sa svoje strane također otvara prostor za razne interpretacije u svijetu slobode interneta. U BiH medijska pismenost u praksi rezultirala je fokusiranjem na opasnosti koje vrebaju on-line, umjesto promovisanjem mogućnosti koje internet nudi. Internet je prvenstveno prostor sa kreativnim sadržajima za malde, a govor mržnje je negacija od svega sto je kreativno, i protiv njega se društvo aktivno  mora boriti, autocentzurom i edukacijom. U BiH gdje se govor mržnje često ispoljava i kroz političku retoriku velike trojke (koje oni sami promovišu) i djelovanje posebno zabrinjava činjenica da incidente iz mržnje čine mladi, koji se u vrijeme ratnih sukoba nisu bili rođeni (akcenat na ruralne sredine). To znači da su izrasle nove generacije opterećene nacionalizmom i netrpeljivošću prema drugom i drugačijem (nebitno koji oblik diskriminacije).

Uspostvljeni sistem društenih vrijednosti i stepen tolerancije je kod nas takav da je odnos prema drugom u najmanju ruku neutralan, a često i nasilan u svim generacijama, gdje ako niste dio mase/društva nameću se stavovi većine koji moraju biti prihvaćeni.

Opet se vraćamo na početak i PRAVILO OBRAZOVANJE, gdje naši junaci/kinje trebaju da budu ono što jesu i da ne uče da hejtaju.

 

 

 

Irfan Huseinović