Istraživačka priča – Sloboda izražavanja – temeljno ljudsko pravo ili poziv na nasilje?

Piše: Sara Međić

Mnogi ljudi smatraju da su njihova prava oživjela pojavom društvenih mreža i digitalnih medija, te da su to „sigurne zone“ za izražavanje i razmjenu misli i stavova. Društvene mreže su prvobitno zamišljene kao inkluzivni virtualni prostor, ali su s godinama postale mjesto ispoljavavanja i širenja mržnje među pojedincima. U Bosni i Hercegovini većinski dio stanovništva koji uživa slobode na internetu je medijski nepismen. Često se govor mržnje stavlja u isti kontekst sa slobodom izražavanja.

Ali šta je to sloboda izražavanja? Prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava sloboda izražavanja obuhvata slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.

A šta je govor mržnje? Komitet ministara Vijeća Evrope pod terminom govor mržnje podrazumijeva sljedeće: “Sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog porijekla”.

Suma sumarum: sloboda izražavanja podrazumijeva argumentirano iskazivanje misli i stavova, bez vrijeđanja i poziva na nasilje. Svako mišljenje koje vrijeđa određenu osobu, odnosno ciljnu grupu, te koje poziva na nasilje protiv te osobe/grupe jeste govor mržnje. Razumljivo je da svi ljudi nisu isti, te da jedni vole određene stvari a drugi ne, i svako ima pravo da iskaže svoje (ne)zadovoljstvo, ali na tolerantan i dostojan način.

Npr. u Bosni i Hercegovini se u posljednjih par godina polemiše o održavanju druge Povorke ponosa, te se pripadnici LGBTIQ+ zajednice ponajviše susreću sa govorom mržnje u online medijima i društvenim mrežama.  Smatra se da nepismenost dovodi do stvaranja i širenja takvih i poziva nasilje, jer mnogi pojedinci vjeruju da je od krucijalne važnosti „ubiti pedera“.

U našem društvu teško je nabrojati grupe i pojednice koji se nisu susreli s govorom mržnje, jer je toliko zastupljen i ukorijenje, pa čak i normalizovan u digitalnoj komunikaciji, da je postalo sasvim okej čitati pozive na linč protiv žena, Roma, Jevreja, LGBTIQ+ zajednice, Srba, Hrvata, Bošnjaka – ma skoro čitavog stanovništva Bosne i Hercegovine, i sve to dok pijete jutarnju kafu.

Ljudi koji se bave uređivanjem društvenih mreža određenih medija, govor mržnje pokušavaju suzbijati brisanjem komentara, te banovanjem korisnika. Međutim, to nije trajno rješenje jer bi svaki mediji morao da angažuje jednu osobu koja bi se mogla posvetiti samo praćenju i brisanju komentara, što zahtijeva puno vremena i novca kojeg niko nema.

Prema podacima Ombudsmena za ljudska prava, u Bosni i Hercegovini organ koji je zadužen za regulisanje govora mržnje je Vijeće za štampu, koje na godišnjem nivou primi stotinu prijava na govor mržnje, kako u štampanim tako i u elektronskim medijima, te taj broj raste iz godine u godinu.

„Institucija ombudsmena se susretala u svom radom sa primjerima govora mržnje i uglavnom se radi o neadekvatnim terminima kojima su nazivani pripadnici određenih ugroženih grupa, neprimjerenim javnim istupima fizičkih i pravnih lica o ličnim i moralnim karakteristikama pojedinaca na javnim funkcijama, tekstovima koji su praćeni slikama i komentarima uvredljivog sadržaja i kao takvi dostupni široj javnosti objave na blogovima pojedinih političara čija je sadržina lažna, vrijeđajuća, omalovažavajuća, kompromitujuća zbog čega osobe koje su meta takvih napada osjećaju strah za sebe i svoju porodicu, nacionalističkim izjavama koje šire mržnju između konstitutivnih naroda u pojedinim povratničkim sredinama.

Govor mržnje se kao pojam eksplicitno ne nalazi u krivičnim zakonima u BiH, ali se ovi slučajevi podvode pod „izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti“ što je tretirano Krivičnim zakonom BiH (član 145.a), Krivičnim zakonom FBiH (član 163.), Krivičnim zakonom RS (član 390.) i Krivičnim zakonom Distrikta Brčko BiH (član 160.). Krivični zakon BiH, propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina za lice koje na osnovu bilo kojeg zabranjenog osnova uskrati ili ograniči građanska prava ili daje građanima neopravdane povlastice ili pogodnosti. Krivični zakon Federacije BiH, propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina za lice koje javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, a visina kazne se pobliže određuje prema stepenu težine posljedica koje su nastupile. Krivični zakon Republike Srpske, propisuje maksimalnu kaznu zatvora od osam godina za slična krivična djela a takođe je predviđeno oduzimanje materijala I predmeta koji nose poruke izazivanja mržnje, kao i sredstava za njihovu izradu. U Krivičnom zakonu Distrikta Brčko, propisana je maksimalna kazna zatvora od deset godina ako je zbog izazivanja mržnje došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život konstitutivnih naroda i ostalih koji žive u Brčko Distriktu. Regulacija i samoregulacija medija u Bosni i Hercegovini, također je dobro definisana uspostavom Regulatorne agencije za komunikacije za oblast elektronskih medija, i Vijeća za štampu BiH koje je samoregulatorno tijelo za printane i online medije u našoj zemlji.

Tu je također još i Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti polova, i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH koji kroz neke članove tretiraju pojam govora mržnje. Pored toga, Regulotarna agencija za komunikacije je u novembru 2011. Godine, donijela Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, koji tretira govor mržnje u ovoj oblasti. Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini u Kodeksu za štampu Bosne i Hercegovine zabranjuje „Huškanje“ koje se uopšte definiše kao „namjerno ili nenamjerno podsticanje diskriminacije i netorlerancije“ a štampa ima obavezu da se uzdrži od podsticanja mržnje ili nejednakosti po bilo kojem osnovu, kao i od podsticanja krivičnih djela ili nasilja.“ (Raosavljević, 2015)[1]

Suzbijanje govora mržnje treba da počne od učenja i vježbanja asertivne komunikacije, jer se jedino kroz nju može stvoriti tolerantno i inkluzivno društvo, sa pismenim pojedincima, koji će svoje slobode međusobno poštivati.

[1] http://univerzitetpim.com/wp-content/uploads/2019/07/Govor-mrznje-u-Bosni-i-Hercegovini.pdf