Istraživačka priča – Strah nije sloboda, jer slobodu mora pratiti sigurnost

Piše: Sara Velaga

Tamo gdje smo sigurni, gdje smo svoji na svome, tamo smo opušteni. Bezbjedni, bezbrižni i spokojni, jer jedino takvi možemo osjetiti sigurnost. Ona je ostvariva u našim realnim životima, gdje dobro poznajemo svoje „mirne luke“, sigurne zone i mjesta na kojima se osjećamo dobro. No, šta činiti u online svijetu, gdje naizgled izolovan i komforan svijet, krije i drugu stranu medalju u vidu straha od govora mržnje?

Tanka je linija između onoga što govorimo i onoga što djeluje na druge, a još tanja između slobode govora i uvrede. Ipak, kako spoznati tu granicu i još važnije, šta uraditi onda kada je granica pređena?

Novinari o govoru mržnje

Novinarka i blogerka Brankica Smiljanić u razgovoru ističe kako se lično susrela sa govorom mržnje tokom svog prošlogodišnjeg rada.

„Radila sam za Deutsche Welle na pričama koje se tiču indentiteta. Albanski kolega i ja smo pravili serijal videa koji je dobio ogromnu gledanost u regionu. Čak smo napravili i jedan video koji se tiče govora mržnje i pogrdnih riječi koje upotrebljaju naši narodi da opišu druge. „

U videima su obrađivali i temu LGBTQ+ i dobijali loše komentare te se sureli sa govorom mržnje za sagovornike, ali i za njih same. Čini joj se da je, ipak, najviše govora mržnje bilo kad su upravo oni bili glavni u videima.

„Mene su vređali kao ženu, na nacionalnoj osnovi, profesionalno, a kolegi su govorili da je homoseksualac i sve ostale uvrede koje sam i ja dobijala. Da je to ostalo na komentarima pa da se čovjek i ne zabrine. Međutim, počeli su mi pisati i na moj privatni FB nalog. Nisam se osjećala ugroženom, ali je narušilo moju slobodu da se osjećam ugodno u svojoj koži“, ističe Brankica.

Dodaje kako nisu bili jedini, jer su i druge kolege dobijale istu vrstu komentara. Uvjerena je da smo kao društvo naviknuti na napade, što je potpuno pogrešno. Ali dodaje kako ni sama nije prijavila govor mržnje, jer se, kako navodi nije osjećala ugroženo. Ipak, ohrabruje sve koji se osjećaju ugroženo, da prijave svakoga ko prelazi granicu te koriste pravo na sankciju.

pogrešno. Ja nisam govor mržnje prijavila, jer se nisam osjećala ugroženom, ali podržavam svakog ko prijavi kad se ta granica pređe. Zakon postoji za sve građane, treba koristiti onda i pravo na sankciju.

Ajdin Kamber, freelance novinar ističe kako u našem javnom prostoru, pogotovo na internet portalima, imamo jako mnogo govora mržnje i poticanja na nasilje u najgorim mogućim oblicima. Česti su, kako naovid, otvoreni pozivi na nasilje prema pojedincima, grupama, narodima ili prema ranjivim kategorijama i manjinama – pripadnicima LGBT zajednice, migrantima, Romima.

„Očigledno da pojedinim medijima odgovara takav oblik rasprave kojom podižu broj posjeta, a samim tim i profit, istovremeno bez ikakve odgovornosti. Moramo biti odgovorniji, kako mediji, tako i građani, te trebamo početi sa konkretnijim akcijama u cilju suzbijanja, pa ako treba i sankcionisanja, najtežih oblika govora mržnje i poziva na nasilje.“

Govor mržnje i mentalno zdravlje

Kenan Suljić, osamnaestogodišnji je srednjoškolac koji je formirao tim i kreirao D-App, aplikaciju koja korisnicima nudi psihološko savjetovanje sa stručnim licem. Mišljenja je da sloboda govora daje priluku da budemo otvoreni i kažemo sve što želimo, ali problem nastaje kada time utičemo na drugu osobu.

„Sugestija, bila pozitivina ili negativna, zavisi od osobe koja je želi prihvatiti ili ne. Naše prije svega nije da širimo svakojake sugestije i komentare svakome, ali i ako učinimo moramo znati na koji način, bez nametanja i cilja da nekome ili nešto promijenimo. Sloboda je naša, ali sve do trenutka dok ne počnemo tuđu ugrožavati.“

Svjestan činjenice da su društvene mreže postale prilika da se uradi sve što se ne smije uživo, ističe da svjedočimo sve većem broju nasilja, napada, prijetnji i tenzija.

„Svako misli da ima za pravo na svakoga uticati i da je svačiji život njegov život. Svi smo jedinke, zasebni i posebni, međutim razna nezadovoljstva, lični kompleksi i nepostignuća realizuju se stvaranjem osoba koje online putem iskazuju novi način maltretiranja. Sve to mnogo utiče na mlade živote i kada osoba koja nije rasla u takvoj sredini prvi put doživi neugodne situacije, kasnije osjeti ogromne probleme i nelagodu kada je u pitanju socijalizacija“, ističe Kenan.

Pomoć putem njegove aplikacije najčešće traže ljudi koji trpe i prolaze kroz neku vrstu nasilja, kako uživo, tako i putem online platformi.

„Izražena anksioznost, panika i stvaranje barijere kada je u pitanju okruženje i druženje sa istim. Ogromni strahovi i gubitak volje za uspostavljanjem komunikacije i upoznavanjem nekoga novog. Nažalost, problemi se ne zaustavljaju na ovome nego sve više rastu i od potpuno zdrave i funkcionalne osobe, dolazi do nekoga ko ne vidi izlaz van svoja 4 zida. To nije problem te osobe, ta osoba nije kriva za nastalo nego su krivi svi oni koji čine neku vrstu nasilju, kao i oni koji gledaju, a ne reaguju“, naglašava Kenan.

Sloboda treba biti sigurna

Psihologinja Nermina Vehabović Rudež naglašava kako je sloboda psihološka ljudska potreba, ali je nikada ne možemo imati 100% jer bi bila anarhija. Problem, prema njenim riječima leži u tome što je demokratija krivo razumijevana jer sloboda jako uključuje i odgovornost.

„Granica gdje prestaje sloboda govora a počinje mogućnost uvrede drugoga je čak donekle i filozofsko pitanje. Ali bi se generalno moglo reći moja sloboda je sloboda sve dok ne ugrožava tvoju slobodu. U našem društvu u komentarima na portalima i društvenim mrežama, neophodno je imati jednu strukturu koja će davati slobodu i to ne slobodu u smislu anarhije, već slobodu u smislu sigurnosti“, ističe Nermina.

Sve dok sloboda ne bude sigurna, nemoguće je tvrditi da je to sloboda uopšte. Zatvoreni cyber prostori tako postaju prividi sigurnosti, koja duboko u korijenima nažalost strah, koji od nekoga pravi predatora, a od nekoga žrtvo. Sve pod krinkom anonimnosti i neiscrpnih mogućnosti online sfere. A koje se nažalost sve više zloupotrebljavaju.

Sara Velaga