Tekst je napisala Amila Husić u sklopu online programa YIHR BiH koji predstavlja samoinicijativnu refleksiju društvenih situacija u vrijeme vanrednog stanja YIHR-ovih učesnika sa Sarajevo Film Festivala i Internacionalnog teatarskog festivala MESS koja se organizirala u sklopu STaR BiH projekta
U jeku smo globalne pandemije COVID-19, bolest prouzrokovana koronavirusom pod nazivom SARS-CoV-2. Pandemija je proglašena od strane Svjetske zdravstvene organizacije SZO 12. marta 2020. godine, nakon čega su vlade većine država počele da uvode raznorazne mjere u cilju minimalnog širenja ovog virusa, odnosno prevencije prekomjernog oboljevanja. O potrebi uvođenja mjera kao primjeri nam mogu poslužiti posljedice zakašnjelih reakcija SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva koji su odbijali da shvate ozbiljnost pandemije, čak su dovodili u pitanje nadležnost i sposobnost SZO-a da procijeni situaciju, što je rezultiralo u masovnim ljudskim žrtvama koje su se lako mogle prevenirati. U drugu krajnjost možemo staviti države poput Njemačke ili Novog Zelanda, koji su izuzetno ozbiljno upozorili svoje građane te na vrijeme uveli odgovarajuće mjere i na taj način izbjegle gubitke koje su pretrpjele Italija i Kina[1]. Međutim, negdje na sredini ovih krajnosti jesu politički režimi koje su zloupotrijebile pandemiju za uvođenje neopravdano oštre mjere te na taj način ugrozile principe demokratije i kršile ljudska prava u svojim državama.
Uvod u ljudska prava i vanredna situacija
Suportno generalnoj pretpostavci, nisu sva ljudska prava apsolutna, odnosno prava od kojih se ne smije derogirati. Šta to znači? Ukratko, apsolutna prava su ona prava koja ne smiju biti suspendirana niti ograničavana, čak i kada je proglašeno vanredno stanje – dakle, niti jedna situacija ne opravdava kvalifikaciju ili ograničenje apsolutnih prava. Ta prava su: sloboda od mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg ponašanja, sloboda od ropstva i sličnih odnosa, sloboda od služenja zatvorske kazne zbog nemogućnosti izvršavanja ugovorne obaveze, zabrana retroaktivne primjene krivičnih zakona te pravo priznanja pred zakonom. Prava od kojih se ne smije derogirati ne mogu biti suspendirana u vanrednom stanju ali ograničenja su moguća ukoliko je opravdano, što najčešće podrazumijeva da se uslovi opravdanosti propišu zakonom kako bi se spriječila proizvoljna primjena. Takva prava su: pravo na život, sloboda od mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg ponašanja, sloboda od medicinskog ili naučnog ispitivanja mimo volje ispitanika, sloboda od ropstva i sličnih odnosa, sloboda od služenja zatvorske kazne zbog nemogućnosti izvršavanja ugovorne obaveze, zabrana retroaktivne primjene krivičnih zakona,pravo priznanja pred zakonom, kao i sloboda mišljenja, savjesti i vjere. Sva apsolutna prava također pripadaju grupiti prava koja se ne smiju derogirati, zbog čega dolazi do preklapanja. Način na koji su prava definisana ovisi od međunarodnog pravnog akta kojim je propisan.
Imajući ovo na umu, moramo shvatiti da određene mjere ograničavaju naša prava i slobode ali su opravdane i legalne zbog trenutne pandemije. To je razlog zbog čega su pojedine države proglasile vanredno stanje, odnosno vanrednu situaciju kako bi legalno uveli takve mjere. Prethodno spomenuti termini označavaju istu pravnu situaciju, odnosno situaciju koje predstavljaju vanredne okolnosti te predstavljaju pretnju zdravlju i sigurnosti stanovništva. Važno je naglasti da termin u upotrebi ovisi od zakonske terminologije, a ne od prirode nesreće odnosno vanrednih okolnosti. Oružani sukob je najpoznatije (i najstrahovanije!) vanredno stanje, posebno u Bosni i Hercegovini kao postkonflitnoj državi, tako da uzmite ovo kao dobronamjernu napomenu da nema potrebe za panikom da će upravo doći do novog rata. Također, trenutni tip vanredne situacije regulisano je Okvirnim zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u BiH. U pravnom okviru nadležnosti entiteta i Brčko distrikta, proglas ovakvog vanrednog stanja je moguće pod odgovarajućim zakonima uzimajući u obzir da je zdravstvo zapravo nadležnosti entiteta prema Ustavu BiH. S druge strane, nacionalna sigurnost, teritorijalni i politički integritet i sl. su u nadležnosti države, tako da u slučaju vanrednog stanja usljed oružanog sukoba, takav proglas bi bilo isključivo pravo i obaveza Bosne i Hercegovine.
Mjere javnog zdravstva u BiH
Već od samog uvođenja stanje nesreće na području BiH i uvođenje prvih mjera od strane nadležnih institucija, počelo se postavljati pitanje opravdanosti i legalnosti ovih mjera.
Kada je riječ o ovoj mjeri, očigledno je da došlo do ograničenja kretanja velikom procentu bh. stanovištva na neodređeno vrijeme. Tek nakon više od mjesec dana i odluke Ustavnog suda BiH su ublažene mjere. Povodom ove mjere Ustavni sud BiH u presudi navodi sljedeće:
„Utvrđuje se kršenje prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelante Lejlu Dragnić, A. B. i sve ostale osobe u relevantno istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.“ ali ipak smatra neosnovanim ukidanje mjere zabrane kretanja maloljetnicima i licima iznad 65. godina. Ustavni sud također zapaža da je „Dopunom nove Naredbe broj 12-40-6-148-34-2/20 od 3. aprila 2020. godine, osobama mlađim od 18 godina dozvoljeno kretanje u vozilu, a starijim od 65 godina dozvoljeno je kretanje,između ostalog, radi preuzimanja penzija u vremenu od 8 do 12 sati od ponedjeljka 6. aprila dopetka 10. aprila 2020. godine. Uz to, Ustavni sud zapaža da ne postoji stvarna fizička prisila, niti su propisane drastične novčane kazne ili prisilno zatvaranje zbog nepoštivanja ovih mjera, što su također faktori koji se moraju cijeniti.“
U konačnici, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanata na slobodu kretanja zato što ne postoji proporcionalnost, odnosno pravična ravnoteža između mjera naloženih osporenom Naredbom i javnog interesa zaštite javnog zdravlja, budući da prethodno nije razmotrena i obrazložena nemogućnost nalaganja blažih mjera, da nametnute mjere nisu striktno vremenski ograničene, niti je utvrđena obaveza Federalnog štaba/stožera da te mjere redovno preispituje i produži samo ako je to „neophodno u demokratskom društvu“. Pored toga, nalaže nadležnim organima da prilagodi mjere umjesto da ih u potpunosti ukida te da redovno obavještava građane FBiH ne samo o mjerama već i o načinu odlučivanja o uvođenju istih s naglaskom na konsultacije sa strukom, u ovom slučaju sa epidemiolozima i drugim relevantnim stručnjacima. Također ističe neproporcionalnost mjere obzirom da nema jasno naznačeno vremensko trajanje što dodatno utiče na pravnu sigurnost ali i na psihu građana na koju se odnosi ova mjera.
Ova mjera, iako kratkoročnog karaktera, doživjela je veliko negodovanje o strane javnosti ali i Agencije za zaštitu ličnih podataka, koja se uskoro oglasila povodom ove mjere, slijedom čega je i ukinut. Naime, Agencija je naglasila da uvođenje ovakve mjere nepotrebno te da se time krši Zakon o zaštiti ličnih podataka navodeći da je zakonska obaeza javnih organa da infomišu javnosti o svom radu na profesionalan i etičan način, „što nužno ne podrazumijeva iznošenje ličnih podataka, budući da se određeno stanje ili pojava mogu predočiti iznošenjem statističkih podataka.“ Objavljivanje ovih ličnih podatak na internet stranicama predstavlja davanje ličnih podataka neograničenom broju lica kojima su isti dostupni, zavisno od mjesta i načina objavljivanja. „Princip vremenskog ograničenja obrade ličnih podataka, dovodi se u pitanje na ozbiljan način jer jednom objavljeni lični podaci o prekršiocima mjera izolacije se neće moći kontrolisati (pravo na zaborav).“ U konačnici, lista treba da postoji ali ne treba da bude dostupna javnosti već javnim organima i institucijama kako bi izvršile svoje obaveze u skladu sa svojim nadležnostima u cilju zaštite stanovništva. Objavljivanjem imena i ostalih ličnih podataka predstavlja samo osnov za diskriminaciju tih lica od strane ostalih, koji, u stanju panike, traže krivca za trenutnu vanrednu situaciju.
Uredba, donesena za vrijeme vanrednog stanja u RS-u, podrazumijeva zabranu i kažnjavanje izazivanja panike i nereda kojom se zabranjuje iznošenje ili prenošenje lažnih vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva panika i nered za vrijeme vanrednog stanja, teže narušava javni red i mir ili onemogućava ili ometa sprovođenje mjera nadležnih organa što je izazvalo oštre kritike stručne javnosti jer je protumačena kao ograničavanje slobode govora. Slična mjera je uvedena u BD te se razmatralo uvođenje ovakve mjerei u FBiH.
Tekst uredbe je misteriozno nestao sa portala koji objavljuju tekstove pravnih akata u BiH nakon što je ukinut (ukidanje ne znači brisanje u potpunosti). Prema zvačnim objava Vlade RS-a “Razlozi za donošenje ove Uredbe sadržani su u činjenici da su se tokom primjene važeće Uredbe građani pridržavali mjera i uputstava nadležnih organa, te su se o epidemiološkoj situaciji informisali putem zvaničnih obavještenja nadležnih institucija”. Međutim, ovom ukidanju, odnosno povlačenju prethodila je oštra kritia međunarodne zajednice, konkretno od strane OSCE-a. Naime, OSCE-ov predstavnika za slobodu medija Désir i Šefica OSCE misije u BiH Kavalec zabrinuti su zbog prethodno pomenute mjere; „Potpuno razumijem cilj borbe protiv širenja lažnih informacija koje stvaraju paniku i nered tokom ove zdravstvene krize, ali legislatura ne bi trebala da ometa slobodan rad novinara ili njihovu sposobnost da izvještavaju o pandemiji i da pružaju informacije potrebne javnosti. Mediji su neizostavan saveznik u pružanju važnih informacija građanima i u borbi protiv „lažnih vijesti“ rekao je Désir.
IZVORI
[1] Kinu i Italiju ne navodim kao primjere loše prakse jer su prve države koje su se suočile sa ovim virusom te objektivno nisu mogle biti spremne za obim ove pandemije niti na vrijeme se spremiti.
Bosnian
English
German
French
Italian
Dutch
Spanish
Portuguese
Russian