ANTIFAŠIZAM

Tim Inicijative mladih za ljudska prava u BiH, odabrao je najbolje radove pristigle na otvoreni poziv za za slanje fotografija, video priča i svjedočenja ,vlastitih stavova o fašizmu i antifašizmu, antifašističkim tradicijama u lokanim sredinama i priča vlastitih iskustava iz porodice vezanih za antifašizam.Konkurs je raspisan sklopu projekta “Antifa 2.0” realizovanog pod pokroviteljstvom Rockefeller Brothers Fund-a.U nastavku pročitajte jedan od nagrađanih radova,priču autorke Lamije Maglić iz Travnika.

 Slaba svjetlost moje već odavno oronule svijeće bila mi je tek toliko dovoljna da prepoznam žustre korake koje sam prikrivao ispod dugog, prašnjavog ogrtača, trudeći se da pri tome ne pravim dodatnu buku. Paučina koja se po ogoljenim hodnicima nakupljala već godinama uplitala se u moju gustu, neočešljanu kosu. Prstima sam dodirivao grube i mokre zidove podzemnih tunela stare crkve za koje je malo ko znao, a oni koji su i znali, nisu se usudili dolaziti ovamo. Dodir je bio jedino osjetilo na koje sam se u potpunosti mogao osloniti, jer je pocrnjena svijeća pružala još par sekundi svoje udobne sigurnosti, dok se nisam našao u potpunom mraku. Šumovi su me okruživali i kao da sam mogao čuti šapat i ezoterični prizvuk svog imena sve dok pod rukom nisam osjetio hladni dodir ručke starih, napola odvaljenih, drvenih vrata. Ubrzo sam se našao u toploj i osvijetljenoj prostoriji sa puno poznatih lica. Niko od njih nije djelovao vedro i nasmijano, lica su im bila tmurna i tjeskobna, u očima im se ocrtavala smrt, koju smo svakodnevno gledali, nemoćni i nespremni uraditi bilo šta, a ipak sjedili smo tu, sa jednom, svima nama zajedničkom težnjom, vizijom koja bi trebala promijeniti ono čega smo se najviše bojali. A bojali smo se života u smrti, a smrt je u ratu. Sve što je isklesano, isklesano je u kamenu. Pa tako i život. A drugi su klesali naše živote u ovoj okrutnoj igri između dobru i zla, kojeg sami nismo mogli nadjačati. Iako još nismo znali kako nazvati taj naš, revolucionarni pokret, znali smo da bi trebao zaustaviti sve ono što je, bez kontrole, vladalo nama, čemu smo se neprirodno klanjali, ne znajući zaustavit praznovjerje koje se uvuklo duboku u tlo zemlje kojom smo hodili. Taj duboki raskol identiteta koji je prevladao Europom, tjerajući na smrt, postao je nezaustavljivo rasulo između onih koji su nastojali “pročistiti” svijet i onih koji su sačinjavali isti. “Per voluntatem Dei!”, bit će onako kako nam je suđeno da bude. Nisam imao šta za izgubiti, bilo je bolnije živjeti sa spoznajom da naše željeno dobro neće izaći iz četiri zida koja su me okruživala, da će moji pogledi svakodnevno ostati zapečaćeni crvenim lokvama krvi, koje sam viđao na živućim mrtvacima. Znao sam, od samog početka, da iz ovih tunela, duboko pod zemljom, više neću izaći. Rat, kako god da je pogađao one na ratištu, indirektno je pogađao i sve one koji nisu gledali smrt oči u oči. Već dugo vremena u snoviđenja su mi dolazila nepoznata lica koja bi mi umirala na krvavim rukama, tražeći od mene spas koji im nisam mogao pružiti. Budio bih se u naručju svoje majke, zabrinutog pogleda, koja bi me uvjeravala da ništa od toga nije bilo stvarno, i ja bih joj vjerovao, sve dok ta snoviđenja nisu postala neizbježni dio moje realnosti. U pojedinim trenucima bio bih svjestan da sve što gledam ispred mene nije zbilja, ali u drugim momentima jača strana bi preovladala i ja bih ostao zatočen u moru ljudi kojih više nije bilo. Polako, ali sigurno sam osjećao da se moje unutarnje ludilo približavalo kraju, a želio sam častan kraj, iako on nije onakvim kakvim sam zamišljao, ali u ratu se nije biralo, a radije bih do kraja ostao čistog uma i mirne savjesti dok mi i ona lagano ne bi skliznula kroz ruke kao i jecaj svih onih kojima nije bilo pomoći. Znao sam da me majčin zabrinuti pogled više neće pogledati, da me njen turobni i blagi glas više neće milovati, da je moje brige više neće brinuti. I iako među nama nije ostalo pravog oprosta, kao i svaka majka, osjećala je više nego što je i govorila, znala je više nego što je mislila, na mom putu ovamo, držala me je kao što majke prvi put drže svoju novorođenčad i kad je na moj nagovor popustila, oči su joj se caklile i znala je, bez izgovorene riječi, da je ovo kraj. Kada sam naposlijetku, od mnoštva ljudi ostao sam, izvadio sam komad papira i počeo pisati sve ono što je među nama ostalo nedorečeno.

“ Draga majko,

Znam da si se trudila, ali da nisi vjerovala u mene i ideologije koje sam imao. Pa čak i kada sam ti mnogo puta dokazao, pronašla si način da sumnjaš i za to te ne mogu kriviti. Nazivala si nas skupinom dječaka koji su željeli promijeniti svijet, koji su htjeli pokoriti zlo, skrivali se u svetim crkvama tvog najdražega Rima i kovali nemoguće planove. Ali ni mi, baš kao što ni Sizif nije odustajao od neprestanog guranja kamena u beznađe, nismo odustajali od naše namjere pa čak i kada je bilo najteže. I danas je, majko, ta odavno nastala ideja o kojoj smo vječno samo maštali, postala stvarnost. Danas su naše težnje postale istina, a naš revolucionarni pokret dobio ime. Nazvali su ga “antifašizam” i iako smatram da ime ne priliči njegovoj svrsi, sretan sam jer sam ja konačno dosegao moju. Sa ovom spoznajom i ja sam pronašao svoj mir, nadam se da ćeš na kraju ovog mog ludila i ti moći pronaći svoj, znajući da sam obavio svoj zadatak na Zemlji, a glasovi me zovu, sa njima i ja moram poći.

Tvoj sin.” 

Godinama nakon toga antifašizam zaista jeste postao. Bio je to pokret protiv fašizma i nacizma koji su naglo ubrzanje stekli između dva svjetska rata. Željni promjene, mladi ljudi sastajali su se u talijanskim crkvama, tražeći i pružajući otpor, ni sami ne znajući da će upravo oni biti okidač za prestanak dehumanizacije čovječanstva. Antifašizam, kakvim ga mi danas poznajemo, opstao je zahvaljujući njihovim idejama, načelima i principima, ali se ogleda i u hrabrosti koja ih je neumorno pratila ne dopuštajući im ni samu pomisao o odustajanju. Borba sa samim sobom, borba sa ratom i ljudima koji nisu vjerovali u opstanak ovakve ideje ne putu ka uspjehu, dokaz je da oni najjači u ratu nisu samo na bojištu, dokaz je da su oni oličenja slobode koju im niko nije mogao oduzeti. Zaslužni su za slobodu koju mi danas imamo, a ona je sinonim antifašizma, u čije ime i danas pobjeđujemo male nepravilnosti u velikom i slobodnom svijetu.