ZLAJA

Tim Inicijative mladih za ljudska prava u BiH, odabrao je najbolje radove pristigle na otvoreni poziv za za slanje fotografija, video priča i svjedočenja ,vlastitih stavova o fašizmu i antifašizmu, antifašističkim tradicijama u lokanim sredinama i priča vlastitih iskustava iz porodice vezanih za antifašizam.Konkurs je raspisan sklopu projekta “Antifa 2.0” realizovanog pod pokroviteljstvom Rockefeller Brothers Fund-a.U nastavku pročitajte jedan od nagrađanih radova,priču autorke Ivone Grgić iz Tuzle.

-Vidi ono, pajdo! AFŽ – a na plenarnoj sjednici – izvali komšija Ivo pokazujući na žene koje su nakon berbe jabuka tog drugog dana mjeseca oktobra sjele pod jabuku da se odmore.

-Samo fali još ona moja čalakuša – reče drugi komšija naslonjen na sivkastu tarabu i pripali cigaretu o žigu prethodne cigarete.

– Pazi šta pričaš. Uši lijevo, uši desno – i pokaza očima na nas koji smo se igrali blizu njih – znaš kakva su djeca. Tvoja je žena poznati tuzlanski antifašista pa shodno tome…

– Istina, ali, ona je antifašista samo napolju. Čim pređe ovu kapiju i uđe u avliju, to ti je, jarane, zakleti fašista. Pit’o bi ja tebe da živiš s njom.

-Da si ti žensko i da živiš s takim k’o što si ti, pit’o bi ja tebe… – kroz smijeh procijedi Ivo.

-A mog’o sam birat’.

-I izabr’o si miraz! – kroz smijeh će komšija koji nije pušio.

-Kakav miraz? U miraz je donijela samo ideale.

Njih dvojica su se uvijek ovako šalili. Nismo razmijevali te šale, ali nam je bilo toplo oko srca kada vidimo odrasle ljude da se smiju kao nestašna djeca. Mi smo tad prvi put čuli riječi fašizam i antifašizam, ali nam uopšte nije bilo jasno šta je od tog dvoga ona čalakuša. Nekako smo odlučili vjerovati da je ona fašista kako je njen muž rekao jer po nama, djeci, najrelevantnije je bilo ono što muž kaže premda on s njom živi tolike godine i sasvim je logično da je najbolje poznaje. Nakon dvadesetak minuta, iz grupice ljudi na raskršću za naš sokak izdvajaju se čalakuša i moj djed, inače radnik firme 2. oktobar kojeg je skoro pa nemoguće vidjeti radnim danom ovako sređenog – crne pantalone, crni sako, crne cipele i bijela košulja, osim na ovaj veliki dan. Pričao nam je da je 2. oktobar veoma važan za Tuzlu zato što je na taj dan naš grad bio najveća teritorija u Evropi koja je oslobođena od fašista. Iako je ta oslobođenost trajala samo četrdeset dana, ideji antifašizma je pod ovim nebom zagarantovan vječni život – pričao je djed. A mi smo do tog dana mislili da je djedova firma dobila ime po datumu rođenja direktora firme.

-A, djede, ko su fašisti?

-Otkud vama to?

-Pa čuli.

-E, moja djeco, vrijeme će vam pokazati, a ako vam ne pokaže, učićete u školi. 

-Vi odrasli čim nešto ne znate, oturite na vrijeme! – ljutito uzvratih.

Nedugo zatim vrijeme je i počelo pokazivati, a meni je prvo pokazalo na Zlaji. Zlaja je moj prijeratni drug. Naši roditelji su se družili pa smo nas dvoje to druženje naslijedili i održavali sve ove godine. Još u Jugoslaviji smo se više puta potukli, a uvijek je on, bez obzira na okolnosti, bio kriv jer sam ja bila mlađa pet godina, manja, a na to sve još i djevojčica. Uprkos tome ostali smo drug i drugarica. Ušuškani u tu bezbrižnost napravili smo mnoge gluposti zajedno. I dok smo mi farbali djetinjstvo nestašlucima, neki krvoločni ljudi su planirali našu skoru budućnost. Stavili su u te planove mnogo suza, krvi, dijelova tijela, granata, gladi i mržnje. Osjećao se taj nadolazeći rat iako nismo znali kako da ga imenujemo ni kako će promijeniti naše tek započete živote.

Rat još nije bio počeo, a ja sam iščekivala Zlaju i njegove roditelje tog drugog dana mjeseca oktobra devedeset prve koji su trebali doći kod nas u goste. Oni su radili sa mojim djedom u istoj firmi. Sa mnom se igrala jedna djevojčica iz komšiluka, unuka one čalakuše. Ona je komšiluk naprasno počela zvati susjedstvo, a baka joj, na čudno čudo, ove godine nije otišla na obilježavanje oslobođenja koje su u našem gradu organizovali antifašisti. Nije mi bilo jasno zašto je počela naglo uvoditi nove riječi kojima nisam znala ni izvor ni porijeklo. Taj dan mi je nadmeno rekla: “Onaj Zjaja je pjavi ćetnik.” Udarila sam je rukom po glavi i curica je otišla kući. Nisam razumjela šta je to, ali mi je svakako bilo jasno da je neka masna uvreda. Ruka mi je bridila sve dok Zlaja nije došao. Dolazi Zlaja i donosi svoje gradske, dječije šale koje volim isto onoliko kao i one sličice zbog kojih smo se redovno znali pomarisati. Odmah sam ga počela bombardovati pitanjima.

-Zlaja, jesi li ti možda četnik?

-Nisam! – povika dok iz krupnih, crnih okica izlijeću suze.

-A šta si onda?

-Pa ja sam dijete.

-A da ti slučajno otac i mati nisu četnici? – uporno nastavljam.

-Oni? Ma kakvi. Oni su samo roditelji.

-Ta mi priča već ima smisla. Čekaj tu! 

Brzo odlazim do one curice koja se igrala u svojoj avliji i pitam je gromoglasno ko joj je rekao ono za četnika, a ona odgovara da joj je to rekla mama, a njenoj mami njena mama. Opsovah obje mame. Zaprijetila je da će me reći svojima. Njenu su četverogodišnju ličnost ukućani, prvenstveno baka koja je bila dojučerašnji istaknuti antifašista, već počeli zidati ciglama nacionalizma, a ni slovo R nije znala izgovoriti. Djed joj više nije na tarabu naslonjen pušio sa Ivom jer su se, kako nekad kasnije saznajem, posvađali zbog oprečnih mišljenja glede onoga što su do juče obojica zagovarali – jednakost ljudi uprkos svim nejednakostima koje nas krase. Ivo nije bio jedini čovjek s kojim više nisu pričali. Zakuhali su i sa mojom mamom kada sam joj ispričala ono za četnika, a to zakuhavanje je izašlo na sva zvona i čitav je komšiluk imao priliku da prisustvuje sceni koja se odvijala zbog korištenja riječi četnik, ustaša i balija, a pogotovo zbog filovanja djece tim riječima. Odreagovaše i moji djed i baka na teške riječi upućene mami pa se prekidoše dobri odnosi s tom porodicom uz kišu uvreda koje su pljuštale sa obje strane. Mama me inače nikad nije podržavala kada se posvađam s nekim od djece jer sam stalno ganjala i istjerivala pravdu, no ovaj put me zagrlila i rekla da sam dobro dijete.

Tik uz rat ta je porodica napustila naše malo mjesto. U mrkloj noći se izvukoše k’o mastan kaiš iz vlastite kuće i odnesoše svoja suluda uvjerenja u izbjeglištvo. Nisam ni sanjala da su i drugi imali ova uvjerenja i da su ih zaljevali nepotrebnom mržnjom već dugo vremena pa su čekali da počne to nešto što se kasnije nazvalo ratnim previranjem da izbace svu tu bolešćuru iz svojih praznih, nacionalno natrulih srca. Srećom tih drugih nije bio mnogo, a lako sam ih prepoznavala svojim dječijim okicama jer se mama s njima nije družila, a kada je susret s njima bio neminovan, inače pričljiva mama bi odjednom postajala škrta na riječima i gledala kako da razgovor što brže privede kraju. 

Zlajin tata je slavio Božić u januaru, a mama je slavila Bajram. Po imenu i prezimenu lako bi mog drugara svrstali u onu grupu koja se vodi datumom Božića u januaru i imenuje sa četnik. Tako su se predratne i ratne fašističke ideje grupisale i izlijetale iz usta glupih odraslih osoba, čija nas je glupost vjerujem i dovela do pakla rata i djece koja su te gluposti slušala i širila dalje kao kugu. Pričao mi je poslije rata Zlaja, kada smo malo odrasli, da su mu neka djeca s kojom se lijepo igrao prije rata ispred zgrade stavljala do znanja da nije četnik već miješano meso, a to je kao bilo mnogo gore nego biti samo četnik. Iako je bilo više djece koja su se uvijek lijepo igrala s njim, onih nekoliko mu je uvijek uspijevalo natjerati suze na oči. Uprkos svemu, on je bio sretan zato što češće dolazi nama na selo jer su njegovi kod nas imali posijanu baštu tokom rata.

Tuzla se pokazala i u posljednjem ratu kao grad koji nije podlegao struji fašizma, a ljudi se nisu nacionalno podijelili uprkos svemu što ih je zadesilo tokom krvavih i teških godina. Bilo je tu i tamo kojekakvih čalakuša koje su potomke učili mržnji, djecu nazivali mesom ili obilježavali ekstremnim nacionalističkim predznakom – četnik, ustaša ili balija, ali Tuzlaci se nisu dali smesti zato što je većina njih razmišljala kao moja mama podržavajući svoju djecu u borbi protiv svake loše pojave koja ima tendenciju da nekome nanese bol.

Kada bi me neko pitao gdje stanuje antifašizam u Bosni i Hercegovini, rekla bih da ga potraže u gradu poštanskog broja 75 000 i pozivnog broja 035, u gradu u kojem još uvijek žive Ivona koja je spremna opsovati i udariti po glavi da ruka dugo bridi čim nanjuši fašizam u bilo kojem obliku i Zlaja koji je tu da nas podsjeti da smo svi nekad bili prvo djeca i da iz te djece trebaju izrasti ljudi, a ne fašisti i nacionalisti. 

Related Posts

Leave a Reply